Ostaće zabilježeno da je prvu proslavu Praznika rada organizovao tada moćni međustrukovni sindikalni odbor.
U to doba Banjaluka je bila pod austrougarskom okupacijom i imala je za početak 20. vijeka razvijenu industriju: pivaru, pilanu, rudnik uglja, elektranu, ciglanu, Fabriku duvana i Fabriku marama. Jake su bile i zanatske zadruge.
Prvi prvomajski uranak, najavio je i prvi generalni štrajk u Banjaluci. U maju 1906. Oko 700 radnika Fabrike duvana, te građevinaca, rudara i zanatlija ulogorilo se na Petrićevcu.
Četiri dana su odbijali da siđu u grad i vrate se na posao, sve dok nisu dobili povećanje plata od 10 do 30 odsto.
Banjaluka početkom 20. vijekaAli, to je bio tek početak priče. Najuspješniji generalni štrajk u gradu na Vrbasu organizovan je 1920. godine i trajao je od maja do kraja oktobra. Kako je zabilježio bravar Branko Pajić, upornost se isplatila: poslodavci su bili primorani da potpišu kolektivni ugovor i povećaju nadnice skoro za trećinu.
Mnogi se danas pitaju, kako su radnici istrajavali tako dugo u štrajkovima. Odgovor je jednostavan: bili su solidarni. Pomagali su jedni drugima, dijelili hranu i pružali pomoć porodicama štrajkača.
I najmasovnija proslava 1. maja u Banjaluci prije Drugog svjetskog rata održana je 1920. godine.
U prvomajskoj povorci je tada kroz grad prošlo 3.000 radnika i građana, narodno veselje je trajalo cijelo poslijepodne, a uveče je u Radničkom domu održana igranka.
Nakon što je, zbog „prokumunističke propagadne“, Kraljevina Jugoslavija zabranila rad sindikata, banjalučki radnici su se okupljali u Sportskom društvu „Borac“ i Kulturno umjetničkom društvu „Pelagić“.
Prvomajski uranci su organizovani ilegalno, na Petrićevcu, u Trapistkoj šumi i na Trešnjiku, gdje su radnici pjevali, u to vrijeme zabranjene, Internacionalu i Marseljezu.
Veselin MaslešaPopularna su bila i druženja i debate u Radničkom domu. Na tim debatama je često govorio i čuveni Veselin Veso Masleša, prvi obrazovani socijalista u Banjaluci, koji će kasnije postati narodni heroj i po kome se i danas, zvanično, zove Gospodska ulica.
Međutim ovaj trgovački sin i pariški student je, kako su svjedočili savremenici, “govorio tako učeno da ga radnici nisu ništa razumjeli”.
Koliko su se kapitalisti i vlast u to doba plašili radničke klase svjedoči i podatak da je Uprava policije u aprilu 1932. naredila poslodavcima da od 30. aprila do 2. maja pojačaju noćne straže u fabrikama i da dostave policiji spisak svih radnika koji tih dana nisu došli na posao, da bi ušli u trag onima koji ilegalno proslavljaju zabranjeni Prvi maj.
Srpskainfo
