Kažu biće bolje. Kažu – samo što nije.
A narod, šta će, sluša. Neki iz navike, neki iz potrebe, a neki jer više i ne znaju drugačije. Kad ti godinama pričaju da dolazi bolje sutra, počneš da živiš od tog sutra. Danas, ionako, nije za upotrebu.
Obećanja rastu brže od cijena. Biće puteva, bolnica, plata, penzija. Ako to sve začinimo boračkim dodatkom, onda dobijemo pravo remek-(d)jelo. Hvala premijeru što je „nagovorio“ SNSD. Nema veze što on, izgleda, ne zna da se dostojanstvo ne mjeri sitnim novcem, niti da se godine čekanja ne mogu podmiriti kusurom. No, dobro.
Biće pravde, reda i zakona. Biće i ono što nikad nije bilo – samo da se još malo strpimo. I samo da sačekamo da premijer nagovori bogove-oce na još štogod. Mada, mogu oni to i bez njega.
Godina odmiče, izbori su sve bliže. Svi odjednom znaju gdje su problemi i kako se rješavaju. Svi odjednom imaju plan. A planovi su kod nas kao obećanja – lijepo zvuče, kratko traju.
A ako, ipak, griješimo, onda ćemo, recimo, napokon letjeti sa trebinjskog aerodroma, do Prijedora ćemo stizati novim vozovima, a Banjalukom, sinonimom za saobraćajnu revoluciju, će juriti, ni manje, više, tramvaj bez šina, a mi, svi kolektivno, u svijetlu budućnost. U bolje sutra, malo sutra.
Jer kod nas i čuda imaju rok trajanja – tačno do zatvaranja biračkih mjesta.
I negdje u svemu tome, najskuplja stvar postane – povjerenje. A ono se ne vraća PDV-om, kao što se i dalje ne vraća ni PDV na prvu nekretninu, ne povećava za pet maraka i ne dolazi sa presijecanjem vrpci.
Izborna je godina, blago nama. A kad prođu izbori – kud koji, mili moji.
Autor: Sanja Krasić Božić
