Elis Bektaš: Autošovinizam i bursaćevanje u prsa Nikole Pejakovića

Govor Nikole Pejakovića na svečanoj akademiji povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana RS u Banjaluci nije, kako će neko brzoplet zaključiti, tek jedna u nizu ispraznih tirada sastavljena od opštih mjesta i prežvakanih fraza čija je svrha da anestetiziraju svako kritičko promišljanje i samopromišljanje.

Malo pažljiviji pogled na strukturu Pejakovićevog oratorskog velevrtljaja otkriće da je tu riječ o jednom duboko antisrpskom pogledu na prošlost, ali i na današnju stvarnost i da je njegov govor u osnovi nadahnut duhom konzervativizma, ali ne današnjeg, već onog s početaka moderne Evrope, pa i moderne srpske nacije, te duhom nacizma, odnosno njegovog srednjoevropskog, dakle mađarskog, slovačkog i hrvatskog varijeteta, koji se u srpskom političkom prostoru zakotio samo kod notornog Dimitrija Ljotića, da bi kasnije osmozom prodro kroz membrane nekih drugih političkih okvira opsjednutih antikomunizmom kao svetom misijom, odnosno komunizmom kao izvorom svih zala i nedaća.

Upravo zahvaljujući raznim Pejakovićima, ali i njihovim pseudoantipodima i sabraći u neumovanju poput, recimo, Dragana Bursaća i Dine Mustafića, jugoslovenski varijetet komunizma kao noseća ideologija druge Jugoslavije ostaje zamagljen i neshvaćen, a današnje društvo ne može da uspostavi racionalan odnos prema toj epohi koja nije bila ni tako mračna, kako je Pejaković predstavlja, niti tako blještava, kakvom je njeni idolopoklonici oslikavaju. I upravo je zbog takvih vulgarnih simplifikacija ovdašnje društvo osuđeno da ponavlja greške, zablude i zastranjenja te epohe, ali i da ignoriše i izbjegava ono što je u njoj imalo određenu vrijednost.

Pejaković svoj govor posipa prezlama nekakve mukle i nemišljene religioznosti koja je više nalik američkim hrišćanskim sektama čiji propovjednici grme sa TV ekrana ili diskursu priručnika za psihološku samopomoć nego pravoslavnom hrišćanstvu. Uz to demonstrira i mučnu neetičnost, jer se obraća iz pozicije sudije i pozivača u vjeru i u nekakvu purifikovanu tradiciju prepunu vrlina dok istovremeno reklamira kladionice pristajući na ulogu kučkice korporativnog konzumerizma. Ali to i dalje nije suštinski problem sa njegovim narativom.

Taj će se problem uočiti tek kad se razgrnu ti površinski i banalni slojevi Pejakovićevog govora i kada se njegova unutrašnjost uporedi sa drugim unipolarnim i ideološki isključivim narativima. Tada će se pokazati da ne postoji strukturalna niti metodološka razlika između Pejakovićevog s jedne i Izetbegovićevog, Ljotićevog, pa čak i Pavelićevog narativa s druge strane. Te su razlike efemerne i samo površinske, svedene na etikete kojima ti neumnici barataju. Ono što ih povezuje, to je ostrašćena idealizacija prošlosti i vlastitog kolektivnog identiteta tumačenog kroz prizmu nepoznavanja te iste prošlosti. A još ih čvršće povezuje strah od svijeta kao prostora dinamičnosti i strah od budućnosti čija iskušenja uvijek nadjačavaju tupe i plitke idealizacije.

Pejaković, baš kao i njegova mladomuslimanska sabraća, period mraka i patnje srpskog naroda pozicionira u razdoblje od 1945. godine do raspada SFRJ i sva srpska stradanja vezuje isključivo za taj period, uz dodatak sa bombardovanjem SRJ 1999. godine. Niti jednu jedinu riječ on ne izgovara o Jasenovcu i o pokoljima Srba u Drugom svjetskom ratu, kao što se ne obazire ni na srpska stradanja u Ratu za raspad Jugoslavije. Te žrtve za njega su bezvrijedne jer nisu donijele ploda onome što Pejaković smatra za ideal – uspostavljanju nacije po germanskom modelu, onako kako je o tome snatrio Dimitrije Ljotić.

Opčinjen reakcionarnim idejama germanske političke misli koja stasava u Evropi XVIII i XIX vijeka, Pejaković se poziva na Savu Tekeliju i ispaljuje naizgled bezazlenu žaoku ka Andriću, Selimoviću i Ćopiću. To što je naizgled bezazleni ubod, ustvari je zabadanje kame u vrat svakom modernitetu i poziv na povratak u preddositejevsku epohu, kako bi se iz nje nepokolebljivo krenulo stazama što ih je za Srbe utirao Ljotić a za dvovjerne Hrvate Pavelić. Pritom Pejaković istoriju nije učio, već je poput ćorave koke kljucao njena zrnca, pa stoga ne zna da Tekelija nije bio samo nacionalni trudbenik oblikovan tadašnjim germanskim i austrijskim političkim idejama, već je bio i sklon u tom času još uvijek maglovitoj ideji južnoslovenskog ujedinjenja. No Pejakovića to ne zanima, niti za to zna, njega Tekelija fascinira svojim otporom modernitetu, pogotovo u području jezika.

Ni kao hrišćanin Pejaković se nije proslavio. On hrišćanske vrline i vrijednosti ograničava isključivo na vlastiti etnički okvir i time se u religijskom smislu udaljava od jevanđeljskog duha, a u političkom se smislu približava Ljotiću, Paveliću, Izetbegoviću… koji takođe nastoje da svu nevinost i sve vrline svijeta prigrabe za svoje okvire, a drugome da ostave isključivo ulogu zavjerenika, zločinaca, izdajnika… Premda se u svom govoru poziva na Hrista, on očito nije razumio nijednu Hristovu riječ, pa stoga više nalikuje na Iroda. A optužbe koje isporučuje kolebljivom i na žrtvu nedovoljno spremnom srpskom narodu navlas su iste optužbama što ih fariseji upućuju Hristu, jer je i farisejima i Pejakoviću bitan samo ritual i kanon, a Hristove riječi ih, u njihovoj svijesti, podrivaju. Zbog toga Pejaković obred, pa čak i onaj folklorni, koji nikakve veze sa hrišćanstvom nema, proglašava ljubavlju za Hrista, čiju nijednu riječ nije razumio.

Žrtva koju je srpski narod podnio u turbulentnom i krvavom XX vijeku stravična je i opominjuća, ali svoje žrtve i svoje ožiljke imaju i drugi. To se klupko zločina, nažalost, još uvijek zapetljava i gura ka idealizacijama i mitovima, čija kužna isparenja zamagljuju uvid u traumatičnu prošlost i konačni izlazak iz nje.

A put kojim se iz nje izlazi ne vodi preko komunističkog pokušaja selektivne amnezije i manipulacije istorijom, još manje preko romantizovane i isključive te reakcionarne i ideološki oktroisane interpretacije istorije, jer nijedan od ta dva puta ne vodi ka razumijevanju, ne samo uzroka istorijskih trauma, već ni ka razumijevanju potreba današnjeg čovjeka i današnjeg društva. Za mladomuslimanske ljotićevce poput Pejakovića, to se razumijevanje svodi na unifikaciju krda i na njegovo upućivanje u kladionice.

Da reakcionarni Pejaković nije dorastao mišljenju pokazuje i njegov lament s kraja govora, onaj o srpskoj kulturi koja je na koljenima. Tim vapajem on potvrđuje da se ne razlikuje od germanskim nacionalnim idealizmom zadojenih reakcionara, koji naciju vide kao kulturološki i estetizacijski projekat par excellence i koji vjeruju da postoji nekakav unaprijed zadati idealni kulturološki model kom valja težiti po svaku cijenu kako bi nacija u njemu pronašla svoju dušu. Takav elitistički prezir prema narodu, zaogrnut u brigu za taj isti narod, nije nepoznat u istoriji, ali nisu nepoznate ni njegove užasavajuće posljedice kada se taj elitizam pun prezira probije u političke i ideološke vrhove.

Pejaković ne razumijeva svijet kao prostor dinamičnosti pa zato ne razumijeva ni kulturu, koja nikada nije na koljenima i koja uvijek stoji tačno onako kako treba stajati u tom trenutku, pod uslovom da nije služinče ideologije. Jedina kultura koja kleči na koljenima ona je koja vjeruje da je dostigla svoje zvjezdane vrhunce i da ništa nakon nje neće imati takvu vrijednost. I upravo takvu kulturu zaziva Pejaković, kulturu uronjenu u nekakvu romantizovanu prošlost i ograničenu na njeno stalno oponašanje. A takva kultura nije potrebna nikome, ponajmanje srpskom narodu.

Nesumnjivo je da svijet nije uvijek bio pravedan prema Srbima. Ali ne čini nikakvu uslugu Srbima onaj ko ih, kao što to čini mladomuslimanski duhovni sabrat Pejaković, isključuje iz svijeta i svodi ih na pasivnog učesnika u istoriji koji je uvijek samo trpio. Takav redukcionizam vodi ka pasivizaciji svijesti i subjektiviteta i otvara vrata jednoumlju koje unutar sebe ne trpi nikakvu disonantnost. Srbi, kao i svaki drugi narod, imaju svoja stradanja i svoje traume, ali i svoje zablude i svoja zastranjenja. I ništa od toga nije ravnomjerno raspoređeno na čitav narod, niti se bilo šta od toga može proglašavati ekskluzivnom i obligatornom odlikom narodnog duha. A upravo to čini Pejaković koji bi da srpskom narodu satarom amputira sve sa čim nije saglasan i da ga svede na unifikovanu masu po ljotićevskim idejama nacije kao disciplinovane strukture i po izetbegovićevskim idejama nacije kao kulturološko-vjerske skupine. A Srbi su, ipak, malo više od toga.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret