(Ne) vjerujte svojim ušima

(Ne) vjerujte svojim ušima

Dragan Čavić, bivši predsjednik Srpske i nekada najljući politički protivnik aktuelnog predsjednika Milorada Dodika, ostaće upamćen kao politički preletač koji je izazvao najveći gnjev i razočarenje birača i cjelokupne javnosti nakon što je okrenuo ćurak i priklonio se aktuelnoj vlasti.

Međutim, za njega se veže jedna (ne)bezazlena laž koja se do te mjere uvriježila u javnosti da su u nju počeli da vjeruju čak i oni koji su je izmislili. Laž veli da se u bazenu na njegovoj vikendici na Čokorskim poljima kod Banjaluke nalazi – morska voda.

Autor laži je neki, što bi rekao Branko Ćopić, Zuko Zukić koga niko nikada nije vidio, ali koji sve zna i kome se vjeruje bez pogovora. Naravno da u Čavićevom bazenu nema ni grama soli, ali to je tadašnjem lideru SDS-a napravilo ozbiljnu političku štetu. Naime, nemali dio birača je u tu laž povjerovao i kaznio ga na izborima. Od rezultata tih izbora se ni on ni SDS nikada nisu pošteno oporavili. Ta „priča“ kasnije je ostala da služi za šalu, a na njen pomen i sam Čavić odmahne rukom i nasmije se.

U svakom slučaju nikada se nije pojavio simpatičniji, a politički efektniji spin, iako je bilo dobrih pokušaja. Jedan od njih se pojavio uoči opštih izbora 2018. godine, kada je Zuko Zukić počeo da pronosi po banjalučkim kafanama da se šljive na voćnjaku Milorada Dodika tresu – helikopterom.

U tome ima istine koliko ima i soli na Čavinoj vikendici, ali priča da Helikopterski servis RS niskim preletom iznad predsjednikovog voćnjaka trese šljive dala je određeni efekt, ali ni približno kao priča o morskoj vodi na Čokorskim poljima. Da li zato što opozicija, što bi se modernim rječnikom reklo, nije dovoljno dobro iskomunicirala ili zato što pored vješte laži treba još nešto da bi se dobila naklonost birača – to je pitanje za političke analitičare i marketinške stručnjake. U međuvremenu su tu vrstu bezobraznih, a istovremeno i simpatičnih laži iz usta Zuke Zukića zamijenile objave na društvenim mrežama čiji prevashodni cilj nije da nekome naprave političku štetu, ali u konačnici imaju takav efekat.

Posljednji i najbolji primjer je ovonedjeljni klip sa klincem koji, kako su prenijeli gotovo svi mediji, Miloradu Dodiku govori „đe s’, lopove“. Ne pada mi na pamet da advokatišem Dodiku ili da ga branim, jer ima buljuk onih kojima je to posao i koji su za to dobro plaćeni, a ako ću ovim što ću reći nekima srušiti Snješka, to nije moj problem, već moj posao.

Dakle, klinac nije Dodiku rekao „đe s’, lopove“, iako se na prvo slušanje zaista čini tako i što bi većina onih koji na pomen Dodika dobiju osip voljeli da se čuje. Pogotovo nije rekao „đe s’ sokovi“, kao što tvrde magovi kriznog komuniciranja zaduženi za Dodikovu odbranu koji nam vrijeđaju inteligenciju tim neinteligentnim pokušajem odbrane lika i djela onoga od koga imaju debelu korist.

Prema tvrdnjama pouzdanih očevidaca i svjedoka na licu mjesta na kojem se odigrao najviralniji događaj protekle sedmice desilo se sljedeće… Kada su policijska i vozila pod rotacijama došla među prostodušne mališane, neko je prokomentarisao da je policija došla da hapsi lopove i one koji ne slušaju. Najpopularniji i najdrčniji predškolac utom se obratio predsjedniku Srpske riječima „đe s’ lopov'“ gutajući slovo „i“ na kraju i postavljajući pitanje u kontekstu „gdje su lopovi koje treba hapsiti“.

Ko god više vjeruje svojim ušima, nego tumačima sa jedne ili druge strane, kada klinac drugi put postavlja pitanje i ne guta slovo na kraju može da čuje kako kaže „đe s’ lopovI“, a ne „đe s’ lopovE“, iako ne bi grdno pogriješio ni da je to rekao. Ne morate mi vjerovati, ali preslušajte sada ponovo šta je klinac rekao i vjerujte onome što čujete, a ne onome što želite da čujete ili, još gore, što neko drugi želi da čujete.

Na Dodikovu i nesreću onih nesrećnika koji ga nevješto brane, klip „đe s’, lopove“ će se svrstati u rang sa pričom o morskoj vodi na Čokorskim poljima, tako da glavnom akteru ne preostaje ništa drugo nego da digne ruke i pomiri se s tim da mu je klinac rekao ono što niko drugi ne smije, bez obzira na to što to nije tačno.

Na kraju krajeva, on treba da prihvati odgovornost za to što živimo u društvu u kojem ništa ne znače Aristotelove riječi stare skoro dvije i po hiljade godina: „Drag mi je Platon, ali istina mi je draža“. Da ne bude zabune – i ja sam na prvu čuo „đe s’, lopove“, al’ istina mi je draža.

P.S. Da nije otišao u Kinu, Bobi bi za ova tri dana 10 puta okrenuo 1402 za pomoć Radenku Đukiću Đuki, al’ okrenuće kad se vrati. Ajte i vi bar po jednom. Makar sa službenih telefona.

(Nezavisne)

CATEGORIES
Share This