Opozicija ima istorijsku šansu – ali samo ako prestane ratovati sama sa sobom
Dvadeset godina vlasti SNSD-a ostavilo je duboke posljedice po Republiku Srpsku. Ekonomsko zaostajanje, masovni odlazak stanovništva, rast javnog duga, urušavanje institucija i politička atmosfera stalnih sukoba postali su svakodnevica društva koje sve više pokazuje umor od iste politike i istih lica.
Zbog toga nije slučajno što brojna istraživanja javnog mnjenja pokazuju da među građanima postoji snažna želja za promjenama. Međutim, najveći problem opozicije nije više samo režim Milorada Dodika, nego ona sama.
Dok vlast djeluje organizovano i disciplinovano, opozicione stranke već mjesecima troše ogromnu energiju na međusobne sukobe, licitiranje kandidata i borbu za dominaciju unutar opozicionog prostora. Umjesto da fokus javnosti bude na aferama vlasti, zaduženjima, korupciji i ekonomskim problemima, politička scena je zatrpana pitanjem ko će biti kandidat opozicije i ko kome radi iza leđa. Za to vrijeme vlast vrlo vješto proizvodi razne hibridne teme kojima zamajava javnost i skreće pažnju sa ključnih pitanja građana, u čemu se opozicija očigledno ne snalazi.
Upravo zato su važne poruke koje šalju pojedini dobronamjerni analitičari stanja da opozicija danas ima možda najveću šansu do sada da pošalje režim u političku prošlost, ali samo ukoliko napravi široki i jedinstveni front.
Suština više nije u tome koja stranka će imati više funkcija ili ko će dominirati unutar opozicije. Građani prije svega žele osjećaj da postoji ozbiljna alternativa vlasti. A ozbiljna alternativa ne može izgledati kao skup međusobno posvađanih lidera koji više ratuju jedni protiv drugih nego protiv režima.
Zbog toga opozicija mora pokazati političku zrelost. Nema više prostora za sujetu, moralna nadgornjavanja i međusobno optuživanje. U suprotnom, SNSD će još jednom opstati zahvaljujući slabostima svojih protivnika, a ne sopstvenim rezultatima.
Posebno je važno razumjeti da se politička atmosfera u Republici Srpskoj mijenja. Strah koji je godinama održavao stabilnost vlasti više nije isti. Ljudi žele normalniji sistem, manje tenzija i više sigurnosti. Žele državu u kojoj se ne živi od političkih sukoba, nego od rada.
Ali da bi se to dogodilo, opozicija mora prvo pobijediti samu sebe.
Ukoliko to ne uradi ova generacija političara u opoziciji, onda ih treba što prije poslati u prošlost, a tražiti novu, zreliju i mudriju alternativu. Vrijeme nam nije saveznik, ali druge nam nema. Samo je pitanje da li to ova struktura ljudi u opoziciji razumije.
ISTOK
