Geopolitika velikih sila i rasplet političke krize u BiH

Bosna i Hercegovina se ponovo nalazi u središtu geopolitičkih prelamanja velikih sila, ali ovog puta u mnogo složenijem međunarodnom kontekstu nego ranijih godina. Kriza u BiH više nije samo unutrašnje političko pitanje odnosa između Sarajeva, Banjaluke i Mostara, nego dio šire globalne borbe za uticaj između Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije, Rusije, pa sve više i Turske i Kine.

Posljednji događaji oko izbora novog visokog predstavnika u BiH pokazali su da ni Zapad više ne nastupa jedinstveno kada je riječ o budućnosti Bosne i Hercegovine. Neuspjeh Savjeta za implementaciju mira (PIC) da postigne dogovor o nasljedniku Kristijana Šmita otvorio je ozbiljna pitanja o budućnosti međunarodnog prisustva u BiH i mogućoj promjeni politike velikih sila prema ovoj zemlji.

Posebno je odjeknulo upozorenje Ambasade SAD u BiH nakon propalih pregovora unutar PIC-a. Američka strana je otvoreno izrazila nezadovoljstvo evropskim podjelama i poručila da „evropska neodlučnost i odustajanje PIC-a od vlastite dužnosti prema BiH prisiljavaju Sjedinjene Američke Države da preispitaju svoju ulogu u trenutnom međunarodnom prisustvu u Bosni i Hercegovini“.

Takva poruka nije nimalo bezazlena. Ona praktično znači da Vašington prvi put nakon dugo vremena ozbiljno razmatra redefinisanje svog pristupa BiH. Pitanje je samo u kojem pravcu bi ta promjena mogla ići.

Mogući scenariji promjene politike SAD u BiH

Jedan scenario podrazumijeva djelimično američko povlačenje iz direktnog upravljanja krizom i prebacivanje većeg tereta na Evropsku uniju. U tom slučaju Brisel bi morao preuzeti mnogo veću političku odgovornost za stabilnost BiH, ali je pitanje da li EU danas ima dovoljno jedinstva i političke snage za takvu ulogu.

Drugi scenario mogao bi značiti mnogo pragmatičniji američki pristup prema lokalnim političkim akterima, uključujući i vlasti Republike Srpske. Posljednjih mjeseci vidljivo je da dio međunarodnih centara moći pokušava otvoriti nove kanale komunikacije sa Miloradom Dodikom, bez obzira na godine sukoba, sankcija i oštre retorike.

Treća mogućnost jeste transformacija OHR-a i postepeno smanjenje bonskih ovlaštenja visokog predstavnika. U diplomatskim krugovima već se govori o modelu prema kojem bi OHR formalno opstao, ali sa mnogo manjim političkim uticajem, dok bi fokus bio prebačen na evropske integracije i pregovore sa domaćim političkim akterima.

Upravo zato pitanje izbora novog visokog predstavnika danas ima mnogo širi značaj od same personalne promjene. Ono pokazuje duboke razlike između Amerike i dijela Evropske unije oko budućnosti BiH.

Amerikanci insistiraju na stabilnosti i kontroli procesa, dok dio evropskih država pokazuje sve veći umor od beskonačnog upravljanja krizom u BiH. Nakon rata u Ukrajini, migrantskih problema i unutrašnjih političkih kriza, Evropska unija sve manje želi Balkan kao prostor trajnog međunarodnog protektorata.

BiH u stanju zamrznutog sukoba

Istovremeno, Rusija koristi svaku krizu u BiH kako bi pokazala slabost Zapada na Balkanu. Moskvi odgovara dugotrajna nestabilnost i politička blokada jer time zadržava prostor za politički uticaj i destabilizaciju evropskog jugoistoka.

Međutim, problem BiH nije samo u sukobima velikih sila. Problem je i to što domaći politički akteri i dalje svoju političku snagu više traže kroz podršku stranih centara moći nego kroz unutrašnji dogovor. Bošnjačka politika tradicionalno računa na podršku dijela zapadnih struktura i Turske, vlast Republike Srpske godinama balansira između Beograda, Moskve i novih američkih kontakata, dok HDZ BiH svoju poziciju najvećim dijelom gradi kroz Zagreb i evropske konzervativne krugove.

U takvom odnosu snaga BiH postaje prostor geopolitičkog nadmetanja, a ne država sa jasnom unutrašnjom strategijom razvoja.

Zbog svega toga naredni period mogao bi biti ključan za budućnost Bosne i Hercegovine. Ukoliko međunarodna zajednica ne pronađe jedinstvenu strategiju, a domaći političari nastave proizvoditi stalne krize bez unutrašnjeg dogovora, BiH rizikuje da ostane trajno zamrznuti konflikt pod međunarodnim nadzorom.

Najveći problem je što građani sve manje vjeruju i domaćim političarima i međunarodnim posrednicima. Dok velike sile vode svoje geopolitičke igre, obični ljudi nastavljaju odlaziti iz zemlje, institucije slabe, a politička kriza postaje trajno stanje društva.

Zato se danas možda više nego ikada postavlja pitanje – da li će budućnost BiH određivati njeni građani i unutrašnji dogovor ili će ostati prostor na kojem velike sile samo projektuju vlastite interese.

ISTOK