Priča o dvije Sanje

Moja baba zvala se Rista. Bila je žena – kurjak. S trideset godina ostala udovica s četvoro „pilića“. Nikad se nije preudala. Nikada osim njenih sinova nije bilo važnijih muškaraca u njenom životu, a njih dvojicu naučila da su im sestre važnije od svega. Čak i od nje. Nikada nije posustala, nikada nije izgubila vjeru.

Srce mi je zaigralo kada me je nedavno fočanski sveštenik, u čijoj je parohiji moja baba skončala ovozemaljski život, uporedio s njom.

Srce mi je ponovo zaigralo ovih dana, ali ne zbog radosti. Naprotiv. Ali, opet se, i zbog toga, sjetih moje babe.

Često je kad bi htjela da me žacne, a da ipak znam da je to šala, prije nego bi išta izgovorila, nasmiješila bi se samo desnim krajem usne. I to sam od nje naslijedila. Uvijek smo se sporečkavale oko njenog imena. Zadirkivala sam je – kakvo je to ime Rista!? Odgovorila bi mi: „Rista umjesto Hrista, a Sanja umjesto sranja!“

Uuu, kako me je to ljutilo! Ali, mudra moja Rila, sada znam, naučila me je tada najvažniju lekciju. Na moju ljutnju, smireno bi nastavljala: „Do tebe je, sine, hoćeš li biti Sanja, ili ona umjesto sranja. Ne daj sine govnima preda se, ponijeće i tebe!“

Rilo moja, ja – tvoja Sanja, danas zbog neke druge Sanje, one od sranja – nosim holtere, umjesto haltere. Znam… prekrstila bi se kad bih ti ovo rekla, jer ne bi razumjela ni jednu ni drugu riječ. Ne brini Rilo, zato sam ja tebe dobro razumjela. Krstim se, s pogledom u nebo i s onom vjerom u Hrista kojoj si me naučila i kažem ti: „Ne dam govnima preda se! Poslaćemo ih Rilo tamo gdje im je i mjesto!“

Hvala ti što si me naučila da se borim hrabro, dokazima, a ne suzama. Hvala ti što si me, za razliku od male od sranja, naučila da klečim samo pred Bogom.

Hvala ti Rilo, moja dobra vilo…

P.S. „izvinjavam se“ maloj od sranja što u priloženom djeliću dokumentacije fali i moj smrtni list

 

Piše Sanja Stanković/FB