Izrael često s lakoćom ulazi u Liban, no povlačenje donosi bolne rane koje se ne mogu lako izbrisati
Odnos između Izraela i Libana decenijama je obilježen tenzijama, sukobima i vojnom intervencijom. Svaka izraelska invazija na Liban otvara bolne istorijske rane, a najnovija ofanziva samo je najnoviji čin u složenom odnosu dvije susjedne zemlje.
Iako je Izrael često uspijevao brzo ostvariti inicijalne ciljeve ulaskom na libansku teritoriju, povlačenje je, s druge strane, bilo sporo, mukotrpno i politički i vojno skupo.
Prva izraelska invazija na Liban (1978)
Prvi veći upad Izraela u Liban dogodio se 1978. godine, u operaciji nazvanoj „Operacija Litani“. Izrael je tvrdio da je operacija pokrenuta kao odgovor na kontinuirane napade palestinskih oružanih grupa, poput Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koje su imale baze na jugu Libana. Cilj operacije bio je uspostavljanje tampon-zone kako bi se spriječili daljnji napadi na izraelsku teritoriju.
Izrael je brzo okupirao južni Liban, a vojna operacija rezultirala je velikim brojem civilnih žrtava i raseljavanjem stanovništva. Međunarodna zajednica, predvođena UN-om, reagovala je slanjem mirovnih snaga (UNIFIL), koje su trebale osigurati stabilnost i povlačenje izraelskih trupa. Međutim, uprkos povlačenju većeg dijela izraelskih snaga, južni Liban ostao je pod izraelskom kontrolom putem savezničkih milicija, posebno Južno-libanske armije (SLA), što je stvaralo stalni izvor tenzija.
Druga invazija na Liban (1982)
„Operacija Mir za Galileju“, 1982. godine, daleko je veći i kompleksniji vojni angažman Izraela u Libanu. Povod za invaziju bila je eskalacija nasilja između Izraela i PLO-a, uključujući pokušaj atentata na izraelskog ambasadora u Londonu. Izrael je tada pod vodstvom ministra odbrane, Arijela Šarona, odlučio provesti opsežnu vojnu operaciju, s ciljem ne samo neutraliziranja PLO-a, već i promjene političkog pejzaža u Libanu.
Cilj operacije bio je zauzimanje južnog Libana, ali Izrael se ubrzo našao duboko unutar libanske teritorije, sve do Bejruta. Sukobi su izazvali ogromnu humanitarnu katastrofu, uključujući opsadu Bejruta, te masakre u izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila, što je izazvalo međunarodnu osudu. Izrael je uspio prisiliti PLO da napusti Liban, ali se ubrzo suočio s novim izazovima.
Nakon povlačenja PLO-a, vakuum na jugu Libana iskoristila je nova sila – „Hezbolah“, šiitska organizacija koja je, uz podršku Irana, stekla značajnu popularnost među šiitskim stanovništvom. Hezbolah se postepeno pozicionirao kao glavni vojni i politički akter otpora izraelskoj okupaciji.
Duga i skupa okupacija (1982–2000)
Iako je Izrael prvobitno namjeravao brzo riješiti sigurnosnu prijetnju iz Libana, uslijedila je višegodišnja okupacija južnog dijela zemlje. Izrael je postavio sigurnosnu zonu uz pomoć savezničke Južno-libanske armije, ali se suočio s konstantnim gerilskim napadima Hezbolaha, koji su iscrpljivali izraelske snage.
Gerilska taktika Hezbolaha, uključujući zasjede, eksplozivne naprave i snajperske napade, pokazala se izuzetno efikasnom. Okupacija je bila izuzetno nepopularna u izraelskoj javnosti, a povećani gubici i neizvjesnost vojnog cilja izazvali su ogorčenje u izraelskom društvu. Nakon skoro dvije decenije borbi, Izrael se povukao iz Libana 2000. godine, u povlačenju koje je Hezbolah proglasio svojom velikom pobjedom.
Masakri u Sabri i Šatili (1982)
Jedan od najmračnijih trenutaka izraelske invazije na Liban 1982. godine bio je masakr u izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila, koji se dogodio od 16. do 18. septembra 1982.
Nakon što su izraelske snage zauzele zapadni Bejrut, koji je do tada bio pod kontrolom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), izraelska vojska dozvolila je saveznicima, pripadnicima kršćanske desničarske milicije Falange, da uđu u izbjegličke kampove Sabra i Šatila. Ovi kampovi su bili naseljeni palestinskim izbjeglicama, većinom civilima, ali i nekim članovima PLO-a koji su se skrivali unutar kampa.
Falangisti, kršćanska milicija povezana s desničarskom političkom strujom u Libanu, koristili su priliku da se osvete Palestincima za atentat na njihovog vođu Bašira Džemajela, koji je ubijen nekoliko dana ranije.
Izraelske snage, koje su okruživale kampove, dale su miliciji pristup i navodno su pružile logističku podršku, uključujući osvjetljavanje kampa tokom noći. Tokom tri dana brutalnog nasilja, između 460 i 3,500 civila, većinom Palestinaca, ali i libanskih šiita, bilo je brutalno masakrirano.
Izrael je tvrdio da nije imao direktnu ulogu u masakrima, već da su milicije djelovale nezavisno. Međutim, međunarodna zajednica i mnogi unutar Izraela osudili su izraelsku vojsku zbog njenog prećutnog dopuštanja i nesprečavanja zločina. Masakri su izazvali široku međunarodnu osudu i u Izraelu, gdje je desničarska vlada Arijela Šarona bila pod ogromnim pritiskom.
Istraga koju je kasnije provela Kahanova komisija, koju je imenovala izraelska vlada, zaključila je da je Izrael indirektno odgovoran za masakre, a ministar odbrane Arijel Šaron proglašen je lično odgovornim za „nepažnju“ jer nije poduzeo mjere da spriječi zločin.
Rat Izraela i Hezbolaha (2006)
Izraelsko povlačenje 2000. godine nije značilo kraj tenzija. Napetosti su i dalje ključale, posebno oko pitanja granice i libanonskih zatvorenika u izraelskim zatvorima. U julu 2006. godine, nakon otmice dva izraelska vojnika od strane Hezbolaha, Izrael je započeo novi rat protiv te organizacije.
Rat 2006. godine obilježen je intenzivnim bombardovanjima Libana i izraelskim kopnenim upadom u južne dijelove zemlje. Izraelski cilj bio je uništiti vojnu infrastrukturu Hezbolaha i oslabiti njegovu političku moć. Ipak, kao i prethodni sukobi, rat se pokazao neefikasnim u postizanju ovih ciljeva. Hezbolah je izveo niz iznenadnih i koordiniranih napada, uključujući upotrebu raketa dugog dometa, što je predstavljalo ozbiljan izazov za izraelsku vojsku.
Rat je završio bez jasnog pobjednika, ali s ogromnim razaranjima u Libanu i značajnim političkim posledicama u Izraelu. Hezbolah je preživio vojni udar i čak ojačao svoj politički položaj u Libanu, dok je Izrael bio kritiziran zbog svojih metoda i rezultata.
Istorija se ponavlja?
Najnovija izraelska ofanziva u Libanu, koja je započela sinoć, predstavlja nastavak dugotrajnih napetosti na granici. Ovog puta, izraelski napadi su usmjereni na Hezbolah, organizaciju koja je desetljećima bila najveći neprijatelj Izraela u Libanu. S obzirom na istoriju sukoba, postavlja se pitanje može li Izrael ostvariti dugoročne ciljeve ili će se ponovno suočiti s problemom kako se povući.
Hezbolah je tokom godina izgradio snažnu vojnu strukturu, podržanu od strane Irana, te se pokazao kao izuzetno otporan element. Svaka izraelska ofanziva, koliko god bila precizna i ciljana, teško će uspjeti bez stvaranja novih izazova na terenu. Civilne žrtve, razaranja i humanitarne posljedice samo dodatno kompliciraju situaciju, a politički pritisak na izraelsku vladu raste sa svakim novim sukobom.
Danas, s novom eskalacijom sukoba, historijske lekcije ostaju duboko relevantne. Upad u Liban uvijek je bio lakši dio zadatka; povlačenje je, s druge strane, bilo mučno i često praćeno ljudskim ali i političkim gubicima.
Klix
