Sanjamo o tome da se ljepote Republike Srpske vrte na ekranima od Tokija do Njujorka, a fotografije naših rijeka i planina preplave društvene mreže.
Istina je da turiste dočekujemo raširenih ruku, spremni da im prodamo onu čuvenu, romantičnu priču o našem balkanskom gostoprimstvu i toploj slovenskoj duši.
I sve to bajkovito zvuči dok taj isti strani turista ne sjedne za sto i naruči nešto za jelo ili piće. Tada naša bajka o turizmu pada na najbanalnijem ispitu, ispitu iz engleskog jezika.
Ovaj vikend u nekoliko popularnih domaćih lokala ponudio je scene koje više priliče skrivenoj kameri nego ozbiljnoj ugostiteljskoj branši. U jednom poznatom lokalu stranac je poželio flašicu soka od narandže. Komunikacija između njega i konobara izgledala je otprilike ovako „Vat? Đus? Kakav?“. Kada je postalo jasno da engleska gramatika neće pobijediti domaću snalažljivost, radnik je primjenio spasonosnu metodu. Otvorio je meni, gurnuo ga gostu pod nos i pustio čovjeka da prstom ubode šta želi.
Turista je preživio, dobio je sok, ali smo na ovom primjeru sahranili svaku priču o profesionalizmu.
Jer, turizam ne čine cifre na papiru. Već i ljudi koji znaju da kažu ponešto na jeziku koji razumije cijeli svijet. Možemo imati hranu za tri Mišelinove zvjezdice, ali nam je komunikacija na nivou Tarzana.
Poznavanje engleskog jezika nije stavka za „hvaljenje u biografiji“. To je osnovni alat za rad, kao što su ajncer, kecelja ili otvarač za vino. Dok god ugostitelji budu birali radnike isključivo po principu „daj bilo koga ko ima dvije ruke i dvije noge“, i dalje ćemo gledati u leđa komšijama pitajući se zašto stranci radije ostavljaju evre tamo gdje ih, za početak, barem razumiju bez otvaranja menija.
Autor: Željka Knežević/Srpskainfo
