Hrvatsko uslovljavanje Crne Gore i kriza politike proširenja EU
Proces pristupanja Evropskoj uniji zamišljen je kao mehanizam kojim države kandidati usvajaju evropske standarde, reformišu institucije i grade stabilne dobrosusjedske odnose. Međutim, posljednjih godina sve češće svjedočimo tome da pojedine članice Evropske unije koriste pravo veta kako bi rješavale bilateralne sporove koji često nemaju direktne veze sa evropskim zakonodavstvom.
Najnoviji primjer dolazi iz odnosa Hrvatske i Crne Gore. Premijer Andrej Plenković poručio je da Podgorica mora ispuniti dodatne uslove prije nego što Zagreb podrži naredne korake na njenom evropskom putu. Među otvorenim pitanjima nalaze se školski brod „Jadran“, pitanje logora Morinj, pojedina simbolička pitanja u Kotoru, ali i političke tenzije koje su dodatno pojačane nakon usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu.
Nema sumnje da Hrvatska ima pravo da štiti svoje interese i da insistira na rješavanju otvorenih pitanja sa susjedima. Međutim, legitimno je zapitati se da li evropski pregovori treba da budu instrument za rješavanje bilateralnih sporova ili proces koji ocjenjuje usklađenost kandidata sa evropskim standardima.
Posebnu težinu ovom pitanju daje činjenica da je upravo Hrvatska tokom sopstvenih pregovora sa Evropskom unijom često isticala da bilateralna pitanja ne smiju postati prepreka evropskim integracijama. Danas, kao članica EU, Zagreb koristi poziciju koju nekada nije želio da drugi koriste protiv njega. Zbog toga se sve češće govori o politici dvostrukih standarda.
Crna Gora je godinama smatrana najuspješnijim kandidatom za članstvo u Evropskoj uniji među državama Zapadnog Balkana. Ukoliko ni ona, uprkos napretku u reformama, ne može računati na predvidiv i objektivan proces, postavlja se pitanje kakvu poruku Brisel šalje ostatku regiona.
Problem nije samo u odnosima Hrvatske i Crne Gore. Problem je mnogo širi. Kada članice EU počnu koristiti pravo veta za ostvarivanje nacionalnih političkih ciljeva, tada evropski proces gubi svoju osnovnu svrhu. Umjesto da bude podsticaj reformama, on postaje sredstvo političkog pritiska.
Takva praksa dugoročno proizvodi nekoliko negativnih posljedica. Prvo, slabi povjerenje građana u Evropsku uniju i njene institucije. Drugo, podstiče rast evroskepticizma i osjećaj da uspjeh ne zavisi od reformi nego od političke volje pojedinih država članica. Treće, jača nacionalističke politike koje upravo Evropska unija nastoji da prevaziđe.
Na kraju, ostaje pitanje krajnjih dometa ovakve strategije. Čak i ako Hrvatska uspije da izdejstvuje određene ustupke od Crne Gore, teško je vjerovati da će time trajno riješiti sva otvorena pitanja. Iskustvo Evrope pokazuje da se dobrosusjedski odnosi ne grade blokadama i ucjenama, nego dijalogom, kompromisom i međusobnim poštovanjem.
Evropska unija nastala je na ideji prevazilaženja istorijskih sukoba kroz saradnju. Ako se proces proširenja pretvori u mehanizam za rješavanje starih sporova, onda problem neće imati samo Crna Gora. Problem će imati sama Evropska unija, jer će sve teže moći uvjeriti zemlje kandidate da se reforme zaista isplate.
Zato pitanje nije samo kada će Crna Gora postati članica Evropske unije. Pitanje je da li će politika proširenja zadržati kredibilitet koji je nekada predstavljala njenu najveću snagu.
ISTOK
