Vazduha na hljeba

Vazduha na hljeba

Pola mjesečnog budžeta, koliki god da je, potrošimo na hranu. Ne zato što smo izjelice, volimo da se gozbimo, hodamo po restoranima, već zato što je kod nas hrana nezamislivo skupa. Em vidimo, em osjetimo po tanušnim novčanicima.

Pa nas još dodatno samo jednom rečenicom sasijeku oni koji dođu iz Evrope. „Kako je hrana ovdje skupa, kako vi živite?!“ Ovo unazad nekoliko godina čujem od meni najdražih ljudi koji dolaze sa Zapada.

Kada sam ih pitala da prekroje mjesečni budžet i pobroje na šta oni najviše novca troše u mjesec dana, odgovor je bio neočekivan. Ili logičan, za normalan svijet.

Prvo idu izdaci za stan i komunalije, osiguranje, neophodne obaveze oko djece, pa tek onda hrana. A nije da štede na njoj. Ima se i mesa, voća, povrća, a bome, ode se i negdje na ručak. Nije bahaćenje i bacanje para, ali ne važu meso na grame, voće ne kupuju na komad i ne mole Boga da vlasti uvedu marže.

Nas je naša spasila kada je odlučila da bijeli hljeb od 600 grama ne smije da košta više od 1,9 KM. Nema veze što takvog hljeba nema u mnogim pekarama, a što će oni koji su ga i proizvodili jednostavno to prestati.

Nema veze što je to gramaža koju, bez problema, može da pojede odrasla osobe za jedan obrok. Nema veze i što druge vrste hljebova uglavnom koštaju više od 1,9 KM. Ali, oni nisu obuhvaćeni revolucionarskom odlukom, pa im, valjda, cijena može ići u nebesa.

Nema veze i što je meso postalo namirnica za odabrane, a najobičniji krompir košta 3,50 marke. Nema veze i što najavljuju da će struja da poskupi.

Važno je da veknu bijelog hleba od 600 grama nećete moći da kupite ni fening skuplje od 1,9 KM. Nije mala stvar. A dječica mogu da na krišku tog hljeba namažu malo vazduha, jer, kako je krenulo, još samo to ćemo moći da imamo bez štednje.

CATEGORIES
Share This