To galami, to urliče, to aplaudira.
Ne zna narod ili ne želi da zna, da ni Mile, ni Draško, niti bilo ko od onih koji su stajali u prvim redovima, nije finansirao taj dugo najavljivani i konačno realizovani projekat.
Ne zna narod ili ne želi da zna, da je sve to, što vide ispred sebe, finansirano njihovim, krvavo zarađenim, novcem.
Ne zna narod ili ne želi da zna, pa se divi onima koji isti taj novac gramzivo trpaju u svoje džepove.
I ne samo da narod ne zna ili ne želi da zna da je finansirao most u Česmi i ostale velike i male projekte, nego da je finansirao dobrim dijelom i ono što stoji u imovinskim kartonima krojača njihove nesreće.
Lakše je, čini se, vjerovati da je Mile lično, iz svog džepa, izvadio miliončiće jer mu je, eto, preko glave bilo “nesposobne gradske vlasti”. Lakše je uzvikivati, nego sabrati.
“Mile, Mile!”, “Uaaa, Draško!” – orilo se Česmom. A zatim su se, u određenim trenucima, mijenjale uloge. Dok se svi nisu razišli.
A onda je pala noć, a sa njom i maske. Mrak je progutao most, otvoren na pola, dovršen samo za kamere i govorničke pultove. U tami, sve ono što je danju izgledalo kao završeno djelo, počelo je da liči na improvizaciju.
Trotoara ima tek toliko da zamaže oči. Hajde, zauvar je.
Linija između funkcionalnog i simboličnog, kao i mnogo puta do sada, debelo je prešla u korist simbolike.
Ako nema rasvjete, ako detalji nisu završeni, ako se u mraku ne vide ni početak, ni kraj – onda se neizbježno nameće pitanje: da li most uopšte ima upotrebnu dozvolu!?
Jer, kada naše vlasti uzmu stvar u svoje ruke, dobijemo nikakav ili polovičan rezultat.
Autor: Sanja Krasić Božić
