Dogodine u Prizrenu
Kaži mi Lazare ko je za bojiste izabrao Kosovo, ti ili Murat?
Ni Murat, ni ja. Kosovo se samo izabralo.
A, vidi li se Kosovo odavde?
Ne vidi se, ali se zna gdje je.
Vidiš li ono veliko sijanje na nebu? Vidim.
Kosovo je tačno ispod tog sijanja…
Samo se izabralo i 610 godina kasnije.
Opet se na Kosovu nisu sukobile dvije države, dva naroda, ni dva vladara. Nego dva svijeta, dvije vjere, dva boga.
Golobradi mladici koji su u svom „Boju na Kosovu“ pjevali „zbogom prvi nerođeni sine“. Novi Jugovići su tog devetog aprila ponovo cijelom svijetu pokazali da Srbija nije ćilim iz Usaka, svileni jastuk iz Brusa i da Srbi znaju za nešto skuplje od glave…
Pridružite se novokosovski mučenici dušama onih čije su polomljene noge i odsječene ruke na Vidovdan 1389. plutale po Labu i Sitnici.
Ispisali ste svoj kosovski zavjet, stali rame uz rame sa Lazarom i Obilicem.
Pobjednici i pravednici naši.
Raduju se Toplica i Kosančić što dočekaše Tibora, Miroslava, Srđana i sve svijetle kosarske vitezove.
Za junacima se ne plače, ali danas odjekuje jauk onih koje su vas ispratile. Jauk neudatih udovica. Živima vjerenice, a mrtvima nevjeste…
Dostojni ste kneževe trpeze.
Neka vam je vječna slava i hvala.
Kada vas neko pita zašto nam je toliko važno Kosovo, zašto mu se molimo i klanjamo…Kako je moguće da sanjamo nešto gdje nikada nismo bili…Ispričajte mu za Vidovdan, kažite mu za Paštrik i Košare…Pokažite sliku Prizrena i Bogorodice Ljeviske. Recite mu da Kosovo nije parče zemlje, da je Kosovo život i smrt, svaki kamen, božur, ptica, maslinova grana…Svaka suza, majka u crnini, siroče bez oca…Svaki krst, crkva i manastir…Sve je to Kosovo.
Duša svakog Srbina… Zato, zemlju mogu da nam uzmu, ali dušu ne…
Dogodine u Prizrenu.
Piše: Davor Cicović
Katera
