Učionice su prazne, a u domovima za stare se traži mjesto više.
Broj stanovnika na području grada Banjaluka u narednih 17 godina mogao bi spasti na oko 170.000, mahom starijih ljudi. Koji su, ako ćemo pravo, izgradili ovaj grad.
Pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, u doba „komunističke diktature“ dakle, u gradu se rađalo najviše djece. A „rađale“ su se i škole, fabrike i fakulteti, koji su se danas kao Pokemoni preobrazili u tržne centre, kladionice i kancelarije za prodavanje magle.
Pa šta se to desilo uznositoj, dičnoj Banjaluci?
Desilo se svašta. Desio se rat, sa kojim se nikad nismo ljudski suočili, i Banjalučani u tom nesuočavanju nisu nikakav izuzetak. Desila se pljačka epskih razmjera.
Desilo se sistematsko protjerivanje i zatiranje znanja, razmišljanja, sumnje, pobune.
I logično, kao posljedica svega toga, desilo se da mladi Banjalučani u naponu snage, koji znaju sabrati dva i dva, bježe glavom bez obzira.
I da u grad masovno dolaze mladići i djevojke iz Šipova, Mrkonjić Grada, Kostajnice, Modriče, koji su prepotentnu „krajišku lepoticu“ poslednjih decenija održavali u uvjerenju da je još uvijek mlada i zanosna.
Ali, bistri su to momci i devojke. Za mnoge od njih Banjaluka je bila tek usputna stanica na putu ka Zapadu.
E, sad je došlo do zida: nema više ko da dođe iz malih gradova i sela.
Šta se to desilo ponositoj Banjaluci? Najbolji odgovor nude naslovi na portalima. „Dijete sa dijabetesom ne može da se upiše u državni vrtić“. „Privatni vrtići skuplji za 50 KM“, „Poslodavci nude minimalac od 750 KM“.
Banjaluka je 1992. imala radnika, otprilike, koliko i danas, oko 63.000, ali je većina njih bila zaposlena u industriji. Danas industrije skoro da i nema.
Uoči rata nacionalni dohodak u gradu bio 2.850 američkih dolara po glavi stanovnika. Onih dolara!
Srpskainfo
