Ovo u intervjuu za Moju Hercegovinu kaže politikolog Darko Kuzmanović, ocjenjujući aktuelno stanje u opoziciji i sukobe manjeg ili većeg intenziteta koji, praktično, od završetka prošlogodišnjih opštih izbora neprestano traju među čelnim opozicionarima u Srpskoj. Kuzmanović za naš portal, između ostalog, govori o efektima propalog pokušaja opoziva gradonačelnika Bijeljine na ukupnu političku scenu u Srpskoj, odluci Jelene Trivić da formira svoju stranku, namjeri vlasti da kriminalizuje klevetu i uvredu, ali i o razlozima zbog kojih je, kako kaže, čvrsto odlučio da napusti BiH i otisne se u „bijeli svijet“.
Može li SDS na krilima pobjede Ljubiše Petrovića, odnosno propalog pokušaja njegovog opoziva, očekivati “bolje dane”?
Pazite, u politici je sve moguće pa tako i oporavak najveće opozicione partije. Rezultati referenduma u Bijeljini svakako su pozitivan refleks i sve zavisi od toga kako će i da li će taj pozitivan momenat uopšte biti iskorišten. SDS sa novim rukovodstvom ima odličnu priliku za šok terapiju.
Koliko je to realno? I ranije su se dešavali povremeni “bljeskovi” opozicije na lokalu, a poslije toga je slijedilo gorko razočarenje već na sljedećim izborima.
Ranije su se događale slične situacije i neiskorištene prilike, pa nadati se da je najveća opoziciona partija u Republici Srpskoj naučila nešto iz ranijih lekcija. Imajući u vidu da je SDS-ova infrastruktura odigrala ogromnu ulogu u referendumskoj pobjedi Petrovića, to se svakako može tretirati i kao prva pobjeda Miličevića nad Dodikom od kada se on nalazi na čelu SDS, što je svakako i dodatni ‘vjetar u leđa’ novom rukovodstvu. Tu partiju neko može preferirati ili ne, simpatisati manje ili više, ali je činjenica da se bilo kakve promjene u Republici Srpskoj niti mogu očekivati, niti se mogu desiti bez snažnog SDS. To je jedina partija koja ima gradske i opštinske odbore u svakoj jedinici lokalne samouprave u Srpskoj i SNSD je toga itekako svjestan. Međutim, sve će zavisiti od eventualnih izmjena Izbornog zakona BiH.
Na koje tačno izmjene mislite?
Koliko god opozicija hipotetički posložila svoje redove, bez uvođenja modernih tehnologija u izborni proces – skenera ličnih dokumenata, otiska prsta i glasačkih listića, elektronske uvezanosti svakog biračkog mjesta sa CIK-om, bez dvokružnog izbornog sistema, podizanja cenzusa na pet odsto, kao i razbijanja izbornog procesa na izbore za inokosne i parlamentarne funkcije, bilo kakvo organizovanje izbora te izlazak na iste, lično smatram potpuno besmislenim. Ukoliko se nova izborna igra bude igrala po starom Izbornom zakonu, mislim da promjene u Republici Srpskoj još dugo nećemo vidjeti. Iz tog razloga, pitanje izmjene Izbornog zakona BiH definisao bih i na mjestu opozicije, nametnuo kao jedno od egzistencijalnih.
Nakon završetka prošlogodišnjih opštih izbora, na površinu su isplivali sukobi i netrpeljivosti između pojedinih opozicionih lidera. Najburnije je bilo u PDP, gdje je došlo do žestokog sukoba Jelene Trivić sa Draškom Stanivukovićem. Koliko su takvi sukobi naštetili opoziciji?
Onoliko koliko ti sukobi štete opoziciji, toliko koriste vlasti. Ono što je nevjerovatno, jeste da pojedinci nisu uspjeli izvući pouke iz izbora i nekih ranijih godina, već samo dodatno produbiti već postojeće sukobe. Ti sukobi su za, ionako krhku opozicionu političku scenu, zaista katastrofa i ako se tako nastavi, SNSD i Milorad Dodik, koji mogu samo uživati posmatrajući opoziciona prepucavanja, vladaće sve do momenta dok im ne dosadi ili dođe do totalnog kraha sistema. Opozicija bi po pitanju međuljudskih i ”savezničkih” odnosa mogla mnogo toga da nauči upravo od SNSD-a jer, koliko god sukobi unutar najveće partije na vlasti realno postojali, što je i javna tajna, u javnost nikada nije iznesen prljav veš što je za opoziciju redovna pojava. PDP je, sada već očigledno, napustila Jelena Trivić i biće zanimljivo posmatrati u kojem pravcu će se kretati ta politička partija koju očekuju izbori i novo rukovodstvo.
Koliki je “domet” Narodnog fronta Jelene Trivić? U prošlosti smo svjedočili brojnim primjerima opozicionara koji su formirali svoje stranke, izvan SDS i PDP, ali su one kratko trajale.
Mi u Republici Srpskoj imamo jedan fenomen hiperprodukcije političkih partija. Ta pojava događa se jer je politika postala sredstvo za brzo bogaćenje tako da smo u proteklom periodu imali, pa i danas imamo, ogroman broj političkih partija koje su formirane sa različitim motivima. Siguran sam da gospođa Trivić definitivno nema motiv poput nekih drugih opozicionara, koji su formirali svoje partije da bi krpili većinu SNSD-u. Vidimo da Jeleni Trivić prilaze pojedinci koji već imaju politički staž, a neki od njih su promijenili i po nekoliko partija. Međutim, kakve bi političke rezultate Narodni front mogao napraviti u budućnosti, to je nezahvalno procjenjivati na samom početku. Ono što vam mogu reći sa stručnog aspekta citirajući jednog političkog teoretičara je da – ”ko kaže partija, taj kaže organizacija”.
Šta time želite da kažete?
Ukoliko želi dugoročno opstati, Narodni front će morati snažno raditi na kreiranju infrastrukture – gradskih, opštinskih i mjesnih odbora, te se tako eventualno nametnuti kao relevantan faktor na političkoj sceni. Sve u svemu, izvjesno je da Jelenu Trivić u narednom periodu očekuje veoma težak i mukotrpan posao jer partija je i više nego dovoljno, a stanovništva kao potencijalnog biračkog tijela – nikad manje.
Vlast je, izgleda, odlučna u namjeri da kriminalizuje klevetu i uvredu. Pred Narodnu skupštinu uskoro će doći i Nacrt zakona o NVO, a Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika već je prošao.
Zakon o kleveti gotovo sigurno neće biti donesen. Iako Milorad Dodik i SNSD često potenciraju politički mačoizam, nedodirljivost te praktikuju prepucavanje i vrijeđanje stranih diplomata, čini mi se da bi kriminalizacija klevete, kao i donošenje Zakona o NVO bilo crvena linija čiji prelazak SAD i EU koje su uložile ogroman novac u BiH, sigurno ne bi tolerisale. Taj potez bio bi ozbiljan korak unazad, odveo bi nas u još veću izolaciju, autoritarizam, te doveo do još masovnijeg egzodusa stanovništva sa ovog prostora čiji se odlazak pokušava spriječiti po svaku cijenu – pa i fizički. Svaka vlast koja vlada na način kako to čini naša, osluškuje reakcije naroda i javnosti a one su bile veoma energične. Činjenica da u javni medijski prostor treba uvesti reda i ovaj zakon možda i ne bi bio ni sporan da mi imamo svijest i nivo institucionalne razvijenosti kao što je slučaj u Francuskoj ili Njemačkoj. Međutim, u zemlji u kojoj se zakoni primjenjuju selektivno tj. kako kome odgovara, kriminalizacija klevete je apsolutno neprihvatljiva.
Zašto EU i međunarodna zajednica u cjelini oštrije ne reaguju na očiglednu namjeru da se uguši svaki oblik kritičkog mišljenja u RS?
Ukoliko dođe do donošenja pomenutih zakona, a vjerujem da se to neće desiti, mislim da nas očekuje snažna reakcija EU i SAD. Instrumenti, prvenstveno finansijski, za suzbijanje političkog autoritarizma i umirenje retorike u Srpskoj postoje i Milorad Dodik je toga itekako svjestan. Upravo zbog toga, konstantno i testira granice trpljenja starih prijatelja s kraja devedesetih i početka dvijehiljaditih, uz čiju je podršku i došao na vlast, da bi stekao uvid u to koliko daleko smije ili može ići. Velike svjetske sile nikad ne zaboravljaju ponižavanja, a dug sa kamatama kad-tad dođe na naplatu.
Vaš komentar na odluku Milorada Dodika da vlasti u Republici Srpskoj prekinu kontakte s američkim i britanskim diplomatama u BiH?
Prekidanje kontakta i saradnje sa ambasadama SAD i Velike Britanije je samo jedan u nizu igrokaza i pokušaja skretanja pažnje sa mnogo bitnijih tema i problema sa kojima se suočava Republika Srpska. Posmatrano s aspekta realpolitike, kao zemlja koja je okružena jednim od najmoćnijih ekonomskih i vojno-političkih saveza u istoriji, Republika Srpska sebi ne smije dopustiti takav stepen izolacije i povlačenje u sebe. Stotine hiljada naših sunarodnika živi i radi u zemljama Zapadne Evrope, Kanadi, SAD. Imati sve to u vidu i praviti takav hazardni potez u smislu ulaska u otvoreni sukob sa najvećim svjetskim silama, ravan je samoubistvu.
Gdje nas sve ovo vodi?
Katolici i protestanti su ratovali pet vijekova, Njemačka se za dvije decenije poslije Drugog svjetskog rata digla iz pepela, a mi se još uvijek bavimo događajima od prije 30 ili 80 godina. Istoriju treba poznavati i sjećati je se, ali nikako ne smijemo dopustiti da budemo njeni robovi. Čuveni filozof Ciceron, prije više od dvije hiljade godina, rekao je da ”ljudi koji ne vuku pouke iz istorije, osuđeni su na to da vječno ostanu djeca”. Izgleda da nas istorija nikako da nauči, ili smo mi njeni loši đaci.
Nakon prošlogodišnjih oktobarskih izbora povukli ste se iz javnosti i krajem godine na neki način, najavili odlazak iz zemlje. Na vašoj Fejsbuk stranici rijetko napišete neki tekst posvećen stanju u društvu? Zbog čega ste odlučili da se povučete i ako je tačno da zaista odlazite, zašto ste se odlučili da napustite BiH?
Prije svega, hvala vam na pozivu za intervju i moram da kažem da je ovo, vjerovatno, jedan od posljednjih koji ću dati za medije prije mog odlaska u inostranstvo. Razlozi mog povlačenja iz javnosti su privatne, ali i ljudske i profesionalne prirode. Politikološko zanimanje kod nas nije ni približno cijenjeno kao na primjer na Zapadu, iako je odgovornost za javno iznesenu riječ ogromna. Živimo u zemlji u kojoj se znanje i stavovi ljudi koji stručno, nepristrasno i realno sagledavaju i promišljaju stvarnost u kojoj živimo apsolutno ne vrednuju.
Kompetentni i stručni ljudi se nipodaštavaju, vrijeđaju i marginalizuju tako da svako kome se vaši stavovi ne sviđaju, može da vas naziva pogrdnim imenima, medijski blati i nulificira znanje koje ste mukotrpno sticali. Jednostavno, obrazovani ljudi su za političare opasnost. Oni ih tako posmatraju, a tako se prema njima i ponašaju, a onda se neko čudi zašto se mladi, obrazovani i perspektivni ljudi ne uključuju u politiku. Jednostavno, ne žele da gube vrijeme u borbi sa vjetrenjačama.
U takvoj situaciji uvijek je dobro imati rezervnu opciju po pitanju profesionalne orijentacije i upravo zbog toga sam lično odlučio da se posvetim jednom drugom zanimanju, zbog kojeg i planiram odlazak u inostranstvo. Žalosno je, ali mladi ljudi sa ovakvim odnosom sistema prema njima, ovakvim primanjima dok cijene divljaju te ukupnim društvenim ambijentom, uz permanentno zatvaranje zemlje u sebe, teško da imaju perspektivu. Kvalitet se cijeni samo na papiru a suštinski, cijene se isključivo oni koji su spremni da podilaze i svoje vođe uzdižu do nivoa božanstva. Ovdje još uvijek ima mladih, inteligentnih i vrhunski obrazovanih ljudi, ali za njih niko ne mari jer na sceni imamo ”osvetu loših đaka”. U ovoj zemlji se definitivno nešto mora mijenjati, ali ko bi to mogao učiniti i kada bi se promjene mogle desiti, zaista nemam ideju.
(Moja Hercegovina)
