Apsurd iz radionice Selak – Mitrović

Ne znam jesu li, a sve su prilike da nisu, imalo razmislili najprije dodikovizovani Goran Selak, a za njim jednako dodikovizovani Ljubinko Mitrović, kakvo značenje ima njihova tvrdnja da Milorad Dodik po pravosnažnoj presudi Suda BiH na predstojećim opštim izborima u oktobru ove godine može biti: „kandidat za sve funkcije osim za predsjednika Republike Srpske“.

Kada se iznese ovakva tvrdnja, koju je tako najprije postavio Selak, a ubrzo za njim ponovio Mitrović, ona znači da njih dvojica ne znaju, narodski rečeno, kud’ više udaraju.

Naime, i Selak i Mitrović javno ponavljaju da Kristijan Šmit nije visoki predstavnik i da visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone u BiH. Istina, Mitrovićev odnos prema tome ima različite nijanse, s obzirom na to da on nije tako govorio dok je bio ombudsman BiH, a bio je to od novembra 2015. do septembra 2022. godine. Za to vrijeme Mitrović nikada javno, a pogotovo ne u svojstvu ombudsmana BiH, nije rekao da Šmit nije visoki predstavnik niti da visoki predstavnik nema pravo da nam nameće zakone.

Ali bez obzira na to, ono što je zajedničko prethodno citiranoj tvrdnji Selaka i Mitrovića je da njome i jedan i drugi protivrječe sami sebi.

Naime, ako Dodik, kako njih dvojica „misle“, po navedenoj presudi Suda BiH ne može biti kandidat samo za predsjednika Republike, a da za sve ostale funkcije može biti kandidat, to znači da i Selak i Mitrović u svom tom njihovom neznanju priznaju da je Kristijan Šmit visoki predstavnik i da kao visoki predstavnik može da nameće zakone, pa i krivično djelo neizvršenje odluka visokog predstavnika, ali da za to krivično djelo Dodik može biti osuđen i da mu bude zabranjeno da obavlja samo funkciju predsjednika Republike Srpske.

Iznoseći takvu tvrdnju Selak i Mitrović od tog svog drveta ne vide šumu, to jest ne vide da je tom presudom Dodik osuđen za Šmitovo krivično djelo neizvršenje odluka visokog predstavnika, to jest da ta presuda počiva na tom Šmitovom zakonu.

Stoga ako Selak i Mitrović zaista misle da Šmit nije visoki predstavnik i da visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone, onda Dodik nije trebalo da bude uopšte osuđen pa su se stoga, da su dosljedni kao što nisu, i Selak i Mitrović su trebalo da se uzdrže od iznošenja navedene tvrdnje koja je, s obzirom na prethodno rečeno, ne samo neznanje nego i logički apsurd sa unutrašnjom greškom, greškom koja se u logici naziva contradictio in adjecto.

Osim što je logički apsurd, tvrdnja Selaka i Mitrovića je i neistina.

Naime, ako Dodik, kako „misle“ Selak i Mitrović, prema presudi Suda BiH ne može biti kandidat samo za predsjednika Republike, onda takva tvrdnja ne samo što znači da i Selak i Mitrović njome priznaju Šmita za visokog predstavnika i da je Šmit mogao nametnuti kao krivično djelo neizvršenje odluka visokog predstavnika, a Sud BiH osuditi Dodika za to djelo i zabraniti mu da ne može biti predsjednik Republike, već je takva „ingenioznost“ i neistina, izrečena od strane dueta Selak i Mitrović, imajući u vidu da je Šmit nametnuvši to svoje krivično djelo nametnuo u Krivični zakon BiH i da osuda za to djelo ima za posljedicu zabranu vršenja i sticanja službene dužnosti u bilo kojem zakonodavnom, izvršnom, upravnom ili pravosudnom organu vlasti u BiH, kao i u bilo kojem pravnom licu koje se u cijelosti ili djelimično finansira parama iz javnog budžeta.

Šmit je nametnuvši to nametnuo i da te posljedice nastupaju po sili tog njegovog zakona, bez obzira da li to tako piše ili ne piše u osuđujućoj presudi.

Zato je, dakle, ono što tvrdi duet Selak i Mitrović primjer njihove nedosljednosti te logičkog i svakog drugog apsurda.

Dr Milan Blagojević/BN