Najmlađi stradalnici NATO agresije: Za 78 krvavih dana 79 dječjih žrtava
Podsjećanje na vrijeme kada su, prije više od dvije decenije, bombama ubijani i mali anđeli.
Bombe su im prekinule zagrljaj sa roditeljima, jedino utočište, posljednju toplinu. Presjekle prvi dodir mladalačke ljubavi i prvi poljubac. Prvu sjetvu djevojčice na očevoj njivi. Igru na mostu. Na putu do škole. U kupatilu, pogodile malenu Milicu Rakić.
Zaustavile smijeh i radost djetinjstva u podrumu Milića, jedne obične surduličke kuće. Otrgle curicu od majke koja ju je na svijet donijela poslije osam mjeseci borbe da u kolijevci zaljulja jedino potomstvo.
Projektili su ih zaustavili i u povratku kućama. To su albanska djeca, zauvijek zaustavljena u selu Koriša, kod Prizrena. U Prištini, pod ruševinama, u prvim danima NATO agresije, ubijeno je troje mališana turske porodice Gaši: Deniza (5), Rea (7), Dea (9). Tri djevojčice, nađene su pod ruševinama, u naručju roditelja.
Djeca turske porodice Gaši bila su i prve žrtve NATO agresije na Jugoslaviju koja je počela 24. marta 1999. godine. Reporteri “Novosti” bili su tada u Prištini. Ruševine još nisu bile raščišćene. Rođaci i rodbina ubijene djece sami su, rukama, podizali grede i tragali za djecom. Užasne su to uspomene. Ožiljci sa kojima se živi. I s kojim se umire.
Bilo je to 7. aprila 1999. godine. A četiri dana kasnije, u Merdaru, ubijena je djevojčica Bojana Tošović. Imala je samo jedanaest mjeseci. Našli su je u zagrljaju oca Božine. Tata je pokušavao da tijelom spase svoju curicu.
Dan poslije, u bombardovanju međunarodnog voza na mostu u Grdeličkoj klisuri, zaustavljeno je djetinjstvo šestogodišnjeg Branimira Stanijanovića iz Aleksinca. Slike užasa upisane su u memoriju spasilaca koji su prikupljali sprženo tijelo dječaka.
Porodica Stanijanović, poslije ove tragedije, nije se oglašavala. U ranjenu dušu zakopala je, vječno, i priče i slike.
Nesreći, kojoj se niko nije nadao, nije bilo kraja. Redni broj smrti nije stao u Grdeličkoj klisuri. NATO projektili su 14. aprila pogodili izbjegličko “Majino naselje”, kod Đakovice, u kome su utočište našle izbjeglice iz Hrvatske. One izbjeglice koje su, od Šida u vozu koji nije stajao do Kosova Polja, transportovane da se zbrinu u Metohiji. U barakama, vječnom utočištu, ubijeni su Ivan Ivančić (7) i Marko Ivanović (3). U istom danu, pod istim bombama, smrt je stigla dječicu Adema Munčaja i Artu Lugić iz Đakovice.
Bombe nisu birale ni po nacionalnosti ni po vjeri. Bol roditelja za izgubljenom djecom je – bol koji nema mjeru. Bol – neprebol. Tako je „Novostima“ govorio Aleksandar Mitić iz Ribinca kod Vranja, otac ubijene Irene (15).
– Nemam snage ni reč više da izustim. Kome je smetalo moje dete koje je izašlo na njivu da zaseje kukuruz. Kome?
Anka i Boro Stojanović iz Vranja, sav užas koji su doživjeli poslije smrti svoje Milice, kojoj su u dvanaestoj godini života prekinuti svi mladalački snovi i planovi, opisali su u nekoliko rečenica:
– Dugo smo čekali ovo dete, osam meseci je Anka održavala trudnoću kako bismo imali potomstvo… Koga da tužimo, s kim da se sudimo? – govorili su tada.
Irenina posljednja sjetva nije bila i posljednja dječja žrtva u naletima NATO bombardera. Koji dan poslije, u selu Solderce kod Vranja, ubijen je Dalibor Tasić (14), jedino dijete Srboljuba Tasića.
Vraćamo sjećanje, 19. april 1999, kuća porodice Rakić u Batajnici. Vrisak i jauk Dušice i Žarka. Kada je njihov dom pogodio projektil svoju curicu, trogodišnju Milicu, podizali su u naručje, a ona im je u naručju izdahnula.
– Ni da oprostimo, ni da prebolimo, ko još razume naš bol, živimo u živim ranama – govorili su Rakići. Tako govore i sad, više od dvije decenije poslije NATO bombardovanja.
Ko da zaboravi onaj maj i jedanaesti dan po redu devedeset devete. Tada su na mostu u Vladičinom Hanu, u prvom poljupcu, ubijeni maturanti gimnazije Milan Ignjatović (17) i njegova djevojka Gordana Nikolić. Milan je želio da studira pravo u Kragujevcu. Gordana je željela da ga slijedi. Njihovi roditelji, u potresnom pismu “Novostima”, ispričali su da su ovo dvoje mladih ljudi bili dio – dvije porodice. I, te porodice su zaustavile budućnost na tom mostu, na kojem su oni njegovali svoju ljubav.
– Nema reči, nema snage za optužbe, mi smo svoj bol zakopali i on nas razjeda. Iznutra razjeda, a mi smo ostali da svedočimo – preuzeti je dio tog potresnog pisma iz „Novosti“.
Branislava Pavlović, majka Dajane (5) i Stevana (8), supruga Vladimira Pavlovića, koja je ove svoje najdraže 26. maja izgubila u jednom trenu, nekoliko minuta iza ponoći – nikada nije imala potrebu da bilo šta kaže o stradanju svoje djece i supruga. Ne, javno. Ostalo je njeno svjedočenje: “Decu smo iz Beograda poveli u Ralju kod Sopota, mislili smo da će tamo biti sigurniji. Nismo dobro procenili. Užasno je to kad iz ruševina izranjaju njihove igračke, Stefanov bicikl, a dece nema”…
NATO bombe, četiri dana poslije, ubile su na mostu u Varvarinu Sanju Milenković, đaka Matematičke gimnazije, a njoj su svi predviđali olimpijske visine u nauci kojoj je, od prvih đačkih dana, bila posvećena. Sutradan, u bombardovanju Novog Pazara, pod bombama je zaustavljeno djetinjstvo dvogodišnjeg Marka Simića, a na putu prema školi ubijen je Marko Roglić (14). Markov otac Vukomir Roglić, novopazarski učitelj, napisao je sinu posvetu: “On je imao svoj svet, u tom svetu nije bilo mesta za raketu. Život mog deteta je bio takav, da je živeo život u brezovim šumama, sa patuljcima igrao žmurke, brao kapi kiše, kad povetarac brezu zanjiše, a mislio je da breza plače… Umeo je fudbalskom loptom da dodirne oblake, kad nema ptica – na čuđenje dečaka i devočica. I prvo pismo je napisao. Ono, koje šapuće ljubav… Odgovor je stigao kasno”.
Bol: Milica Rakić, Olivera Maksimović, Miroslav Knežević, Julijana Brudar, Sanja Milenković, Gordana Ignjatović, Milan Nikolić, Marko Roglić, Dalibor Tasić, Irena Mitić, Marko Simić, Milica Stojanović i Dragana Dimić
Da li je imao ko, a malo ih je preživjelo, u izbjegličkoj povratničkoj koloni Albanaca koji su se vraćali kućama, u selo Korišu kod Prizrena, da posvjedoči, a porodicama Bahrije Ahmetaja i Ramadana Hasanija ubijeno je šesnaestoro djece od dvije do sedamnaest godina.
Spomenik, “Nezaboravnik”, koji su “Novosti” podigle ovoj djeci, imenovanoj i neimenovanoj, spojio je sve nevine, dječje žrtve. Najbolnije žrtve. A bilo ih je 79, koliko je upisano na spomeniku. Toliko, za 78 krvavih dana bombardovanja.
Sklonili se iz Prištine i poginuli
Pod ruševinama od NATO projektila u Surdulici 27. aprila zauvijek je zaustavljeno djetinjstvo Miljane Milić (15), njenog brata Vladimira (12) i rođaka Miomira Mladenovića (14). Istog dana ubijena je Dragana Dimić (3), djevojčica iz Lipljana. A, u Murinu, gdje su utočište potražila djeca iz Prištine, ubijeni su Julijana Brudar (10), Olivera Maksimović (12) i njihov rođak Miroslav Knežević (13).
Zborno mjesto tuge
Foto: TVStudioB
Spomenik “Nezaboravnik” koji su “Novosti” sa svojim čitaocima podigle u Tašmajdanskom parku, biljeg je za svu nastradalu djecu tokom 78 dana NATO bombardovanja. Spomenik je, svih proteklih godina, postao zborno mjesto tuge. Neki roditelji, koji su u proljeće devedeset devete izgubili djecu, i danas dolaze da nađu utjehu ispred ovog spomenika u kome su, u liku Milice Rakić, imena svih naših Milica. A, stihovi upisani, na srpskom i engleskom, kao poruka i opomena, rekvijem su svim našim Milicama.
Autor: Milena Marković
