Društvene mreže obiluju estetskim objava iz komšijske Hrvatske i Crne Gore, pa čak i od masovnog turističkog hajpa oko Albanije. BiH se često navodi kao „budžet frendli“ zemlja, sjajne hrane i prirode, a u objavama se uglavnom ističe tek nekoliko gradova, manje-više istih.
Kada pogledate objave, mnogi se trude da objave što savršeniji kadar sa Baščaršije, Starog mosta ili Vrela Bune. Prirodni i istorijski biseri Srpske uglavnom skupljaju prašinu u digitalnom mraku stranaca.
Imamo prašume, kanjone i istoriju za tri holivudska spektakla, ali šta to vrijedi kada na mrežama skoro da ne postojimo. Jer se naša turistička strategija i dalje oslanja na princip „svratiće neko usput“.
Strani turisti na mrežama uglavnom igraju na sigurno i prate isključivo ono što im algoritam servira. Njihovi profili su preplavljeni identičnim, estetskm lokacijama Sarajeva, Baščaršije, ispijanja kafe iz džezve i nezaobilazna vožnja žičarom. Tu je mostarski Stari most i skokovi sa istog, inspirativni snimci Tekije na vrelu Bune. Vodopad Kravica za mnoge strance su evropska verzija džingle, Jajce, Plivska jezera i vodenice im izgledaju kao scenografija za neki film.
Dok region koristi globalni hajp, a Crna Gora i Albanija od svakog kamena prave viralnu senzaciju, turizam u Srpskoj se dešava uglavnom slučajno.
Možda Srpska i bilježi rekordne posjete u zvaničnim statistikama, gdje prednjače domaći i regionalni gosti, ali na globalnoj mapi stranih digitalnih nomada ona je gotovo nevidljiva.
Poznati putopisac Robert Dacešin upozorio je da nismo napravili neku strategiju koja bi masovnije privukla turiste, a većina ljudi koji dolaze čine to zbog preporuka i iskustava drugih ljudi, ali je svakako bolje nego što je bilo.
Kao najočigledniji primjer uspjeha navodi Albaniju, koja je svoju “turističku priču podigla na deset puta veći nivo i dosegla brojku od 15 miliona turista godišnje“.
-Za nas koji živimo ovdje možda je super jer nisu gužve, ali mislim da postoji jako puno prostora da se mnogi ljudi uključe da kreiraju sebi biznis od toga, da nekako zarade, jer turizam je svakako grana od koje mnogi ljudi žive u svijetu i mislim da bi se to kod nas moglo uskoro desiti. Ipak, glavni problem je nedostatak neke zajedničke strategije koja bi promovisala sve potencijale – rekao je Dacešin i dodao da postoje dobri primjeri poput Trebinja ili Banjaluke koja ide mnogo boljim tokom.
Smatra da postoji puno potencijala i u Novom Gradu i u Višegradu, a da je Nacionalni park Sutjeska možda i najveća prilika da se nešto napravi.
-Mislim da je to jedno od najljepših mesta, ne samo u BiH, već i na Balkanskom poluostrvu, ali jednostavno većina ljudi nije čula za njega – ističe Dacešin.
Zašto je tako? Dok se Hrvatska, Crna Gora i Albanija bore na globalnom tržištu kako bi privukli putnike koji zbog nestabilnosti menjaju rute, moderne nomade i influensere, lokalne turističke organizacije u Srpskoj često deluju pasivno. Izgleda da domaće turističke organizacije i dalje vjeruju u moć štampanih letaka, sajamskih štandova i čekanja da gost sam nekako skrene s puta ili slučajno na internetu nabasa na neki video koji će ga natjerati da razmisli da kroči na tlo Srpske.
Mnogi su saglasni da je Trebinje vizuelno možda najfotogeničniji grad u regiji. I mada svakog ljeta bude prepuno turista, mnogi ga doživljavaju kao jeftin jednodnevni izlet iz prebukiranog Dubrovnika ili Crne Gore.
A u Banjaluci, uprkos sjajnom raftingu na Vrbasu, noćnom životu, prekrasnoj prirodi i predivnim domaćinima, stranci ovde rijetko ostaju na dužem odmoru.
Predjeli poput Višegrada, kanjona Tare, Foče, prašume Perućica ili Kozare imaju sve što je potrebno za milionske preglede. Ali, kvalitetan i moderan video-sadržaj na engleskom jeziku koji bi privukao globalnu publiku gotovo da ne postoji.
Ako se nešto hitno ne promijeni u načinu na koji hvatamo korak sa digitalnim trendovima u regionu, ljepote Republike Srpske ostaće najbolje čuvana tajna. Na našu štetu.
