Srpski vizionari tehnosvijeta: Ilićev utopizam

Srpski vizionari tehnosvijeta: Ilićev utopizam

Utopijsko mišljenje u drami „Poslije milion godina“ ostvaruje se kroz imaginaciju mjesta budućnosti (utopijska arhitektonika), društva budućnosti (utopijska socijalizacija) i radnje koja se odvija u tim parametrima.

Ilićeva utopijska arhitektonika za centar zbivanja uzima imaginarni prostor u budućnosti predstavljen toposom prašume, geografski lociranom na koordinatama grada Pariza.

Pariz za milion godina u budućnosti više ne postoji čak ni kao grad, on je zbivanjima u fantastičnoj budućoj istoriji pretvoren u prašumu – dakle u jedan vid eliotovske “puste zemlje”. Već sam ovaj uvod u Ilićevu dramu “Poslije milion godina” iskazuje autorov ironičan stav kojeg će se dosljedno držati do kraja komada. Prestonica tradicionalne evropske kulture, umjetnosti i obilja, u nekoj dalekoj budućnosti prestaje da postoji i pretvara se u prašumu. Dakle, sve vrijednosti evropske civilizacije, uključujući i grad kao njenu osnovnu tekovinu, svode se ponovo na prapočetke istorije, povratak prašumi.

Ono što se dogodilo za tih milion godina, kada je evolucija napravila krug i sa svog vrhunca usmjerila razvoj u negativnom smijeru, Ilić ne pominje u svojoj drami; on jednostavno od takve ideje polazi. Ako imamo u vidu da je Ilić bio tradicionalista, u smislu kako to navodi Stanko Leovac u studiji “Portreti srpskih pisaca” XIX vijeka, da se “uglavnom naslanjao na ideje i iskustva Vukove omladine, na ideje pjesničke generacije njegovog oca Jove Ilića”, shvatićemo koliko je polazna ideja drame “Poslije milion godina” duboko tragična za njenog autora. Duhovna pustoš stanovnika pariske prašume tek je naznaka istinske tragedije svijeta ljudi oličene u predstavnicima duhosvijeta.

Utopijska socijalizacija u Ilićevoj drami sprovedena je više deskriptivno kao društvo zvano duhosvijet. Taj svijet se prostire kroz čitav Sunčev sistem i njega ne čine samo predstavnici tehnološki usavršenog ljudskog roda, već i Marsovci i Merkurijanci. Međuvasionsko udruženje duhosvijeta, u drami, priznato je na Uranovom kongresu, a njime vlada slavni senat sastavljen od svih predstavnika pojedinih planeta Sunčevog sistema, koji predstavlja neku vrstu planetarnog parlamenta. U Ilićevoj drami ljudi duhosvijeta, kao predstavnici Zemlje, ni po čemu se ne razlikuju od predstavnika drugih planeta, na primjer Merkura ili Marsa (kao u nekim kasnijim sjajnim SF filmovima i serijama poput “Ratova zvijezda”, “Zvjezdanih staza” itd). Svi imaju izgled homo sapiensa, govore isti jezik, čak su im i imena ovozemaljska – Zoran, Svetlana, Sanko (novi ljudi duhosvijeta, stanovnici Zemlje), Biljan, Zora, Lagan (Merkurijanci).

Predstavnike duhosvijeta karakterišu apsolutno tehnološko savršenstvo, besmrtnost kao posljedica fantastičnog napretka biologije i medicine (ideja podjednako bliska i Nikoli Tesli i novim tehnoevolucionistima poput Ričarda Dokinsa ili Terensa Mekene), odsustvo emocija kao posljedica vijekovnih genetskih mutacija. Duholjudi su precizni modeli razumnih bića podređenih isključivo tehnologiji svog vremena, koja ima vlast nad njima, pretvarajući ih u slijepe mašine svog savršenog svijeta.

Već u prvim didaskalijama drame “Poslije milion godina”, prepoznajemo elemente Ilićeve utopijske imaginacije. Zoranov kabinet ima futuristički dizajn: “Zidovi su izmalani u fantastičnim šarama, u uglu je sprava na kojoj je utvrđeno nekoliko većih i manjih kolutova što se uzajamno oko svojih osa okreću, a prema prozoru stoji napren teleskop”. Fantastične šare na neshvatljiv način anticipiraju dešavanja na području likovnih umjetnosti najmanje dvadesetak godina kasnije od nastanka Ilićeve drame, od radova futurističkih slikara Bale ili Depera do apstraktnog slikarstva – od Pikasa do Poloka. Na isti način zagonetna sprava koja rotira anticipira radove ruskih avangardnih umjetnika i njihove konstruktivističke utopijske imaginacije.

Agencije

CATEGORIES
Share This