Otkako je svojevremeno Ćamil Duraković otišao iz fotelje načelnika Srebrenice, najveći problem i napor bošnjačke politike bilo je to kako da ponovo načelničku funkciju u nesrećnom gradu dobije neki novi Ćamil, Abdurahman, Osman…
Identična briga pred svake lokalne izbore muči i srpske političare, a borba za načelničku kandidaturu u Srebrenici dovedena je na najviši nacionalni nivo, nešto o čemu mora da odlučuje predsjednik Republike Srpske i za šta se traži konsenzus svih srpskih političkih stranaka, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji.
Neko je prije desetak ili nešto više godina izračunao da bi u slučaju da se samo mali dio donacija, koje su iz cijelog svijeta pristizale u Srebrenicu, zaista uložilo u razvoj i obnovu tog gradića, Srebrenica danas izgledala kao Las Vegas. Umjesto toga, skoro tri decenije nakon završetka rata u Srebrenici su ostali da žive samo oni koji nisu imali gdje da odu.
Kao i svake poslijeratne godine, Srebrenica postaje goruća medijska i politička tema negdje početkom jula, kada se obilježavaju stradanja Srba u Podrinju i Bošnjaka u Potočarima, a zatim se potpuno zaboravlja čim se pogase kamere. U međuvremenu, Srebreničani – i Srbi i Bošnjaci, zabavljeni su svojim jadima i gledaju kako da prežive u dolini gdje je Bog davno rekao laku noć.
Tako sve do sljedeće godine, novih komemoracija, diranja starih rana, neukusnih političkih obračuna i nesrećne medijske pažnje. A onda dolaze novi izbori, borba za načelničku fotelju i nacionalnu homogenizaciju. Pa opet u krug iz kojeg nema izlaza dok se u Srebrenici ne ugasi posljednje svjetlo.
Autor: Boris Knežević
Srpskainfo
