Prvo me vratila u davne dane jednog beogradskog oktobra, a onda me njena ukupna poruka potpuno utukla, bez obzira na dodatna objašnjenja koja idu uz tu sliku.
Dakle, ta jesen biješe baš lijepa. Na krajnje neobičan događaj pozivali su plakati izlijepljeni po gradskim ulicama od Zemuna do Karaburme, na kojima je, između ostalog, pisalo – Prva klasična korida van Španije.
Korida ili borba s bikovima (corrida de toros), „drevni običaj, šarenoliki tradicionalni spektakl i ceremonijalna borba čovjeka i bika“, koji se uglavnom vezuje za zemlje španskog govornog područja, bio je spektakl za Beograd.
Koridu je 2. oktobra 1971. na stadionu Tašmajdan otvorio slavni španski toreador Luis Miguel Domingin. Veteran ovog posla, matador koji od 15 godine vodi bitke sa bikovima, bio je najveća zvijezda manifestacije i mnogi su upravo zbog njega kupili ulaznice. Legendarni matador na sebe je odavno skretao pažnju i burnim životom. Drug Pabla Pikasa, švaler Ave Gardner, čiji je toreadorski život opisao nobelovac Ernest Hemingvej u knjizi Opasno ljeto, objavljenoj po njegovoj smrti.
Kao debitant na takvom događaju, beogradsku koridu sam doživio kao surovi relikt prošlosti. Posebno posljednji dio koji se zove trećina smrti (tercio de la muerte). Vidio sam to jedno brutalno ubijanje, odnosno polako umiranje bika, bio užasnut i otišao prije završetka ostalih borbi. To je bilo to što se mene tiče i koride za ostatak života.
Sada gledam tu tako dirljivu sliku. Toreador sjedi shrvan varvarstvom svog zanata, a ranjeni bik mu bespomoćan prilazi, kao u molitvi. Plemenita životinja je mirna, iako krvari od strelica i mača zabodenih u kičmu.
Pisalo se da fotografija označava kraj karijere matadora Alvara Munera. U jeku bitke, iznenada se taj kolumbijski borac pokajao i sjeo na ivicu polja. Moglo se pročitati da je, upravo u tom trenutku, žaleći svoje nedjelo zauvijek prestao da se bori u koridi kako bi postao aktivista za prava životinja.
Ali to nije tačno. Čovjek na fotografiji je u stvari Španac Havijer Sančez Vara i on je još uvijek toreador. Ispostavilo se da tu Vara stoji u „desplanteu“ – činu prkosa. Pošto je bik tako blizu smrti, on može nekažnjeno da miruje na svom mjestu. Prema njegovim riječima, toreadori su heroji.
S druge strane, Alvaro Munero, koji se povukao 1984. pošto je ozbiljno ranjen tokom koride i ostao vezan za invalidska kolica, nakon što je pogledao ovu fotografiju ispričao je novinaru: „Vidio sam mnoge bikove kako plaču, ali kajem se samo nakon što su me povrijedili. Kad se borite ima trenutak kad odjednom umjesto rogova spoznate oči bika. Stane ispred i počne da te gleda ne pokušavajući da napadne. Nevinost koja je u očima te životinje gleda sa molbom za pomoć. Bio je to kao vapaj za pravdom i negdje duboko odjednom sam shvatio da mi se obraća na isti način na koji se obraćamo Bogu u molitvi: ‘Neću da se borim sa tobom, ostavi me, jer ništa nisam uradio pogrešno prema tebi. Možeš me ubiti ako hoćeš, ubij me ako hoćeš, ali ja neću da se borim sa tobom.’ Čitajući to u njegovim očima, vidio sam tamo jednu dušu i osjećao se kao najgore stvorenje na svijetu. Poslije toga sam postao vegetarijanac.“
Munera je, zaista, bivši matador koji je postao zagovornik prava životinja.
Riječ je o inspirativnoj lekciji (na osnovu jedne fotografije) koju treba naučiti: Živi i pusti da živi!! Ne treba veličati ubijanje Božjih stvorenja. Ne treba ubijati nevine životinje ili ptice radi sporta ili zabave. Budući da smo ljudi, naša je odgovornost da sačuvamo i zaštitimo sva druga živa bića.
Lako je klati i ubijati druga bića, ali da li bilo ko od nas može vratiti život tom istom živom biću? Ne!
Srpskainfo
