Naklapanja oko SDS – dok čekamo restart politike u Srpskoj

SDS je davno propustio da uradi neke suštinski važne stvari i unutrašnje reforme,  tako da sve priče koje se danas mogu ćuti u javnosti u tom smislu dolaze kao zakašnjele i neefikasne.

Podjele unutar najveće opozicione stranke su takve da su nepremostive. Ne zato što one nisu rješive, nego zato što ne postoji dovoljna snažna volja unutar SDS da se riješe. Neki su unutar SDS očigledno napravili za sebe lične kalkulacije po kojima im i ovakvo stanje više odgovora od promjena kojima bi rizikovali sopstveni status. To je osveta sitnih duša unutar SDS koji ne mogu da podnesu činjenicu da je njihovo vrijeme prošlo i da se više ne bi trebali da pitaju.

Na repu tih zakašnjelih poteza je i priča oko promjene strukture Glavnog odbora SDS. Činjenica je da po statutu te stranke predsjednik SDS imenuje petinu ili najviše 26 članova Glavnog odbora. U praksi SDS je ta mogućnost  različito primjenjivana, ali to jeste njegovo statutarno pravo koje mu omogućuje da ima veći uticaj na to važno tijelo stranke. Jer, ako mu je dat mandat da vodi stranku, onda mu je dato i pravo da preko organa stranke ima veću mogućnost uticaja na odluke o politikama te stranke.

Kada je došao na čelo SDS, u vanrednim okolnostima nakon što je bivši predsjednik SDS Milan Miličević dao ostavku, Blanuša je propustio da u startu provede tu mjeru i da je postavi kao uslov za njenim rukovođenjem. On je već tada pokazao jednu elementarnu nesposobnost i nerazumijevanje tih procesa. Treba imati u vidu da je on došao iz jednog odbora koji nema duže iskustvo dobrog organizacionog djelovanja i, iako iz najvećeg grada Srpske, on je godinama patio od različitih  organizacionih nedostataka, da bi došao u situaciju da danas nema nijednog odbornika u Banjaluci.

Zato danas, kada su ga neki sa zakašnjenjem podsjetili na to statutarno pravo, a kada je sa konsternacijom utvrdio da ne vlada Glavnim odborom, nove mjere sa dekooptiranjem i novim kooptiranjem članova Glavnog odbora djeluju kao još gori potez. Njemu se suprotstavlja i predsjednik Glavnog odbora Jovica Radulović, koji je jedan od bivših kadrova Milana Miličevića, jer ni njega Blanuša nije našao za shodnim da promijeni otkada je preuzeo vođenje stranke.

Osveta sitnih duša u SDS

Ispada da je jedino što je Blanuša uspio jeste da iz užeg rukovodstva stranke izbaci bivšeg predsjednika Vukotu Govedaricu, a da mu u Glavnom odboru ne budu kao članovi ni druga dva bivša predsjednika Mladen Bosić i Mirko Šarović. Šta god ko mislio o tim kadrovima, njihovo političko iskustvo bi respektovao svaki iole razuman novi lider stranke.

Pozadina takvih Blanušinih  „odluka“ je dijelom u njegovoj ličnoj nekompetenciji, a dijelom u osveti sitnih i malicioznih duša u SDS koji, iako na političkom izdisaju, još uvijek imaju kapacitet u SDS da usmjere procese u željenom pravcu. Na njihovom čelu je frustrirani Milan Miličević, koji ima kompleks neuspjeha vođenja stranke, a možda i neka druga ograničenja, ali i brojni drugi gubitnici na izborima i likovi bez stvarne lične afirmacije. U toj družini je i Ljubiša Petrović iz Bijeljine, koji u političkom smislu nije uvijek siguran na kojem je kraju svijeta.

Sve u svemu, SDS danas djeluje kao stranka sa slabim kadrovskim potencijalom i likovima u važnim organima stranke koji su po svemu zalutali i nalaze se tu više kao recidiv nečijih ličnih kalkulacija, a ne kvaliteta.

SDS u „betonskim čizmama“

Nekada, prije nego je konvertirao u vladujući SNSD, bivši predsjednik SDS Dragan Čavić je govorio da je SDS stranka u „betonskim čizmama“, misleći na težinu da se unutar nje neke stvari promjene i prilagode novom vremenu, odnosno da je stranka zarobljena sopstvenom prošlošću. Ali ne treba zaboraviti da ga je nekada Milorad Dodik, objašnjavajući zašto ga je pozivao na neke sastanke, svojim saradnicima predstavljao kao „naš čovjek“.

Iako je SDS stranka dominantno konzervativnog mentaliteta, to ne znači da ona nije mogla da provede neke reforme i promjene, bar onih nedostataka unutar nje koji su bili očigledni. Taj posao je propustio da uradi netalentovani Milan Miličević, nakon čega je ušao u seriju neuspjeha na izborima, pokazujući se isključivo lokalnim liderom, jer je zadržavao vlast na tom nivou. U tom periodu stranka je organizaciono propadala i izuzev jednog svijetlog primjera na referendumu u Bijeljini, čija pozitivna iskustva nije znala da iskoristi, SDS je stalno tonuo naniže.

Ono što nikako ne treba potcijeniti jeste da je Srpskoj, ali i ovakvoj aktuelnoj vlasti koju godinama predvodi SNSD, potreban snažan nacionalno-politički korektiv, jer nikada se ne zna u kojem će pravcu otići njihova politika. Zato je SDS važan i zato je važno da on u nekom političkom formatu ostane.

SDS-ova „istorijska šansa“

Neki smatraju da je ponuda koju dao Draško Stanivuković o utapanju PSS u SDS bila posljednja istorijska šansa SDS. Ona naravno nije iskrena nego je proizvod njegove lične, ali i dirigovane  ambicije da bude kandidat za predsjednika RS. Međutim, ponuda je sama po sebi zanimljiva. Čak je zanimljivije kako bi to Stanivuković proveo kroz PSS, koji, priznali to neki ili ne, ima trend rasta i očiglednog organizacionog jačanja.

Iako se to pod dominacijom argumenata kalkulacije kandidaturama ne pominje, zanemaruje se da je Stanivuković u očekivanju SDS-ove odluke o ujedinjenju sa PSS, tražio njegovo rebrendiranje i modernizaciju rada. Dakle, upravo ono što je SDS godinama propustio da sam uradi.

U svakom slučaju sve te ponude danas djeluju zakašnjele i da je Blanuša, kao što nije, na vrijeme uradio neke stvari i koliko-toliko sredio stanje u SDS, one bi možda i bile provodive. Jer mnogim članovima SDS danas nije jasno zašto se ta ponuda odbila, ukoliko je ona značila njeno jačanje i proširenje. Tim prije što na suprotnoj strani Milorad Dodik, kada je prolazio razne organizacione transformacije od nekadašnjeg SNS-a sve do Saveza nezavisnih socijaldemokrata, kada je okupio razne manje stranke pod jedan kišobran, nikada nije pokazivao gadljivost prema njima i sve što mu se nudilo pragmatično je prihvatao.

Vremena za SDS, kao i za opoziciju, sve je manje i teško da se može očekivati da ona u bilo kojem formatu izađe organizaciono jedinstvena na predstojeće opšte izbore ove godine. Zato će to biti možda zanimljivija nova šansa za restart ukupne političke slike u Srpskoj, a ne treba zanemariti činjenicu da su odmah nakon izbora u oktobru, izbori u Srbiji, koji zbog uticaja na naše političke aktere i u vlasti i opozciji, mogu da budu presudni.

Glasači će očigledno morati pokazati veću strpljivost i sačekati te rasplete. Što se tiče oktobarskih izbora oni su prilično jasni.

ISTOK