Mnogo puta slušali smo o gospodstvu Francuza, njihovoj visokoj teniskoj kulturi, ali oni su pokazali sve samo ne to. Naročito su bili surovi prema vlasniku čuvena četiri slova oko kojih su se godinama lomila koplja, a sada definitivno i nedvosmisleno stoje kraj imena i prezimena srpskog asa.
Ako im već nije toliko simpatičan, trebali su Parižani da vide da način na koji su ga pokušali omesti u namjerama da podigne pehar kod njega ne „pije vode“. Trebali su doći sa predznanjem jer su prekokanalske komšije bile jednako neuspješne kada su iz petnih žila navijali za Rodžera Federera, Rafaela Nadala, pa i neke anonimuse. Šta tek reći za Australijance koji su mu napravili pakao od života. I mogli bismo tako do Njujorka, Sinsinatija, Montreala… da obiđemo cijeli anglosaksonski svijet.
A šta je radio Nole? Dugo je trpio, nerijetko je nervirao prosječnog Srbina, koji bi, da je bio u njegovoj poziciji, sasuo u brk svima sve što mu je na duši. Ipak, on je i u psihološkim igricama pokazao da je nedodirljiv. Godinama se trudio da ne reaguje već je crpio snagu iz uvreda i koračao ka besmrtnosti.
Tek u posljednje vrijeme, a naročito sada u Parizu, počeo je da vraća istom mjerom onima koji misle da će ga zviždanjem i provokacijama omesti u njegovim namjerama. Ipak, sve nas je pomalo iznenadio što je nasred Bersija gestikulacijom pokazao šta je presudilo u meču sa Holgerom Runeom.
Navijači se nisu opametili, pa su i u polufinalu s Andrejom Rubljovim nastavili započetku praksu, ali je ishod bio isti. U glavi neponovljivog šampiona otprilike je odzvanjalo: „Samo me hranite, svaki vaš zvižduk daje mi nadljudsku snagu“.
Na kraju je ipak palo pomirenje, pa je iz Bersija ispraćen kako je odavno zaslužio. Očigledno su Francuzi shvatili onu staru i pridružili se onome koga ne mogu da pobijede. A Đoković je još jednom poslao poruku svima – ne hranite me mržnjom inače ćete me još godinama gledati na vrhu!
Autor: Dušan Repija
Srpskainfo
