Dok se prepuštaš laganom plesu gondole, shvatiš da nju ne iznajmljuješ samo kao prevoz ti kupuješ kartu za putovanje kroz vrijeme. Dobijaš tišinu koju tek povremeno prekine zvuk vesla, onaj specifičan miris soli i priliku da vidiš svijet iz perspektive same vode.
Rialto i dah istorije
Naša avantura počinje kod mosta Rialto, tamo gdje srce Venecije najjače kuca. Dok se ukrcavamo na crni, sjajni čamac sa crvenim baršunastim sjedištima, naš gondolijer, uspravan i ponosan, počinje priču. Kaže nam da ih u cijelom gradu ima tačno 440. Ni jedna više, ni jedna manje. To je fiksni broj koji čuva ekskluzivnost ovog drevnog zanata.
Čim se otisnete, nalazite se u trgovačkom i istorijskom jezgru gdje se s obje strane Kanala Grande nižu palate koje oduzimaju dah. Vidljiva je Ca’ d’Oro (Zlatna kuća) sa svojim čipkastim gotičkim lukovima, ali i bijela fasada Palazzo Grassi, koja danas kao čuvar moderne umjetnosti stoji u klasičnom stilu.
Santa Maria della Salute i Lazin uzdah
Dok klizimo Kanalom Grande, svuda oko nas je dinamičan život na vodi: vaporeti puni putnika, brzi motoscafi i radni brodovi. I onda, u tom vodenom plesu, iz daljine izranja ona – veličanstvena kupola crkve Santa Maria della Salute.
Dok sam je posmatrala kako ponosno dočekuje putnike na ulazu u zaliv, u misli su mi se same, gotovo nečujno, uselile riječi Laze Kostića. Njegova pjesma ovdje nije samo književnost, ona je eho koji lebdi nad kanalima. Lazar je u njenoj ljepoti tražio oprost za posječene borove naših gora, pretvorene u njene vječne stubove, miješajući kajanje sa vječnom tugom i ljubavlju prema Lenki Dunđerski:
Srpskainfo
