Svetlana Spaić, legendarna pjevačica etno muzike: Bob Vilson i Marina Abramović su pomogli da izgradim sopstveni umjetnički univerzum

Spadaš među najbolje i najpopularnije srpske izvođače tradicionalne i etno muzike, šta smatraš u dugogodišnjoj karijeri za svoja vrhunska ostvarenja?

U vrhunska ostvarenja ubrajam svoje saradnje sa izvanrednim, svjetskim umjetnicima, među koje ubrajam i svoje mentore, široj publici nepoznate ili malo poznate srpske pjevače najstarije generacije od kojih sam učila, s kojima sam nastupala, snimala albume. To što sam zadobila njihovu ljubav, podršku i prijateljstvo moj je najveći uspjeh. Nažalost, mnogi od njih su počivši, među njima Jandrija Baljak, Smilja Kotur, Miloljub Šaković.

Mnogi smatraju tvoju saradnju sa umjetnicima poput reditelja Boba Vilsona i umjetnice Marine Abramović, za važan detalj tvoje karijere. Šta je tebi značila saradnja sa njima?

Saradnja sa Bobom i Marinom bila je dragocijena prilika da iskusim kako izgleda rad sa vrhunskim umjetnicima, onima koji su izgradili sopstveni i jedinstveni umjetnički univerzum i metod rada. Oba umjetnika su avangarda u punom smislu riječi, deluju i stvaraju vrlo originalno i iz velike slobode, ali sa potpunom odgovornošću, kako prema svom djelu, tako i prema svakom čovjeku. Zbog toga mi ništa od složenih zadataka tokom pripreme i izvođenja predstave nije teško padalo. Na primjer, centralna scena je zahtjevala da 15 minuta kontinuirano pjevam jednu pjesmu, uz dosta zahtijevan pokret, i nikad se nije desilo da ne uspijem. „Život i smrt Marine Abramović“ nije jedina predstava za koju sam radila songove u tradicionalnom duhu, ali svakako je najznačajnija. I opet, veliki dio pripreme za ovakav umjetnički angažman dugujem već pomenutim srpskim pjevačima, od kojih sam naučila šta je prava mjera prilikom izvođenja,  te da postoje samo dva kriterijuma za vrednovanje: dobro je i nije dobro. Oni podrazumijevaju da čovjek u datom trenutku dâ sve od sebe, ali da sobom ne istisne, ne stavi u drugi plan pjesmu ili djelo koje izvodi. Nikad nisam vidjela među starijim pjevačima staricu da plače ili da se presamićuje dok pjeva, recimo, tragičnu baladu.

Koga od svjetskih umjetnika sa kojima si radila cijeniš?

Izdvojiću ovde Erika Maršana, bretonskog muzičara i pedagoga s kojim redovno sarađujem od 2011. godine kroz obrazovne i umjetničke projekte akademije DROM. Ustanovio ju je radi iznalaženja novih strategija i metoda usvajanja baštine koje bi premostile generacijski ambis nastao u XX vijeku za većinu evropskih naroda, zbog čega nije bilo prenosa znanja na mlađe sa starijih. Uz to, Bretonci su u prošlom vijeku gotovo potpuno izgubili svoj živi govorni jezik. Taj jezik sada se ponovo polako rađa, između ostalog zahvaljujući učenju tradicionalnih pesama, poput, na primer, oživljavanja gverza (gwerz), starinskih bretonskih balada. U tome i jeste suština: pjesničko-pjevani jezik i govorni narodni jezik tek zajedno čine jedan jezik funkcionalnim i cjelovitim. Raduje me što mogu da pomognem, kako sagledavanjem te baštine iz naše perspektive, tako i kroz blizak, zajednički rad s mladim polaznicima, kojima je i u simboličkom smislu potreban stariji predavač kako bi stekli osjećaj kontinuiteta i lične povezanosti sa baštinicima narodnog jezika i kulture iz prošlosti.  Tako smo se tokom prošlogodišnje radionice „sprijateljili“ sa Katrin Gvern, bretonskom pevačicom rođenom 1874. godine, iza koje su, srećom, ostali dragoceni tonski zapisi. Posetila sam i selo u kom je živjela, u centralnoj Bretanji, i danas je ubrajam u svoje omiljene pjevače.

Kao pedagog prenosiš ljubav prema tradicionalnoj muzici mladjim generacijama, koliko te to ispunjava?

Pedagoškom radu nisam težila niti sam ga priželjkivala, poziv je vremenom odabrao mene. On je dragocijen zato što je živo predanje i lični susret osnova svakog ljudskog obrazovanja. Ako taj vid obrazovanja izostane (stariji – mlađem, čovjek – čovjeku),  ne samo da se briše osjećaj da nešto treba da ostavite generacijama posle vas, već se potire i sama percepcija prošlosti u čoveku, bez koje je onda nemoguća i budućnost u čovjeku. To je naročito teško današnjoj generaciji, koja skrolovanjem po ekranu od ranog uzrasta uči da percepira samo trenutni nadražaj, živi zarobljena i izolovana u „samo – sad” trenutku. To je uistinu đavolje pervertiranje Božje vječnosti.  Njima je temporalnost jedne pesme od, recimo, pet minuta nemoguća i nesnosna, jer nije razvijena sposobnost pamćenja ni povezivanja takvog sadržaja. Ovako formatiranje djece veoma je opasno, kao i pokušaji ovdašnjeg eksperimentisanja sa tzv. besplatnim „udžbenicima” u pdf-u umjesto kodeks knjige u kojoj prošlost, sadašnjost i budućnost postoje i istovremeno i vanvremeno. Školski dnevnik u koji je upisano jedno odjeljenje, zajednica djece, istrgnut je iz ruku učitelja i djeca su simbolički izbrisana iz knjige živih, a kao zajednica defragmentisani u virtuelnom e-dnevniku. Čuvar dnevnika, učitelj, ne može više ni da ih okuplja ni da ih očuva. Tako da ćemo se još čuda nagledati.  Sama narodna pjesma, plod usmenog predanja, u sebi već pohranjuje izvanrednu arhitektoniku za aktiviranje procesa pamćenja u čovjeku. Jedino učilo koje još koristim jesu kreda i tabla, pomoću nje učenik dobija i vidljivu prostorno-vremensku dimenziju pjesme i njenih konstituenata, onako kako ih ja osjećam i razumijem, a onaj osnovni jeste slog. Naravno, proces obrazovanja i saznavanja teče uvijek dvosmijerno – kada nakon zahtjevnog i detaljnog rada, i mnogih odbačenih ćorsokaka i promašaja, zajedno stignemo do dobro postavljene i otpevane pjesme, uzajamna radost i zahvalnost je neizmjerna.

Odnedavno si član upravnog odbora Udruženja Dramskih pisaca Srbije, da li ti takav angažman znači i da li spremaš neko novo scensko djelo?

Kao dijete, osim Branka Ćopića neumorno sam iščitavala drame Branislava Nušića, i pomalo je čudesno da sam u udruženju koje je ovaj velikan osnovao. Pristala sam da se priključim, sa smernošću, a na poziv predsednika udruženja, dramaturga i kulturnog pregaoca, Zorana Stefanovića. On je kao predsjednik udruženja tu da obezbijedi optimalan osmotski pritisak unutar složenog i velikog organizma našeg savremenog dramskog stvaralaštva, koje će se uvijek jednim dijelom, svjesno ili nesvjesno, naslanjati na predanjsko narodno iskustvo pevača i pripovjedača. Cjelokupno usmeno stvaralaštvo impregnirano je dramskim elementima, počev od kratkih pjevanih priča i parabola, dijaloških antifona, sve do epskih pjesama, balada, bugarštica…To je ona potka koja starinom seže do vremena antičkih uzora i omogućava da te uzore sagledamo na naš autentičan način. Moguća je nova saradnja sa evropskim ansamblom Zeitkratzer s kojim je povodom stogodišnjice obilježavanja Velikog rata nastalo muzičko – scensko djelo Serbian War Songs, a jedan od aktera bio je upravo guslar Obrad Milić iz Žegara, jedan od posljednjih izdanaka velike epske tradicije naših Srba u Dalmaciji.

Šta je aktuelno od muzičkih izdanja ili važnih koncerata tokom 2023. godine?

Od domaćih aktivnosti, pripremam sa Pjevačkom družinom na jesen veliki koncert u Kolarcu s gostima, pomenutim guslarom i diplarom Obradom Milićem iz Žegara i s Olgom Krasojević, dugogodišnjim vođom Crnućanke, pjevačke grupe koja je pod tim imenom obrazovana još u XIX vijeku na podstrek kneginje Ljubice. U avgustu i septembru čekaju nas dva velika događaja: novi nastup Pjevačke družine na pančevačkom festivalu Ethno.com, a prije toga u Sirogojnu koncertni omaž Ribaševkama, možda najvećoj ženskoj pjevačkoj grupi svih vremena. Ove godine akademija DROM iz Bretanje prvi put će dovesti svoje studente u Srbiju. Domaćin i stručni saradnik biće nam Nenad Radosavljević, jedan od ključnih ljudi koji svojim iskustvom i zalaganjem stoji iza manifestacije od državnog značaja, Crnorečje u pjesmi i igri, osnovane prije više od pola vijeka, 1971. godine. U Boljevcu, dakle, spremamo sedmodnevnu radionicu, a od predavača pridružiće se i violinista Filip Krumes i kavalista i pojac Miloš Nikolić. S Milošem Nikolićem i našim čuvenim guslarom Boškom Vujačićem spremam se za Peking, u okviru projekta „Živa baština“ Olivera Đorđevića. On je taj čovjek, marljivi baštinik, njega ćete sresti i u Sirogojnu, kada se u avgustu okupimo oko Ribaševki. Naravno, kao i svake godine, u Strmici smo 15. jula, na Sijelu Tromeđe, sa krajiškim grupama.

Šta znače posebne tehnike pjevanja?

Znače, prije svega, da pjevač razlikuje kada koja vokalna tehnika treba da stupi na snagu. To zavisi od niza okolnosti: koja je prilika, koji je prostor, koliko je pjevača, ko je slušalac, koji pjesnički, odnosno muzičko-pjesnički oblik, a da sve to izvire iz žive riječi koja treba da se otjelotvori i donese plod onoga što je određena pjesma, kao semenka, pohranila. Danas je to postalo teže, jer se smatra se da je tehnika tradicionalnog pjevanja pjevati glasno i prodorno, s nizom najčešće pogrešno postavljenih glasovnih nuspojava, poput, na primer, prekomerne i pogrešne upotrebe takozvanih kvocajućih tonova. Bez pravilno naučenih načela za glasno pjevanje, sam jezik i njegova prozodija pretrpiće najveće štete – teško je ispravljati nepravilan signal koji je uz to i pojačan. Stoga, prvo i osnovno jeste da se objasni mladim pjevačima da su njihovi preci u prošlosti znali da se glasom izražavaju i u vrlo suptilnim registrima. Tek kada savlada da peva tiho i polako, pevač može da računa da će uspeti postepeno pravilno da se pojača.  Ta glasnoća je tek jedna od demarkacionih linija onoga što danas u Srbiji nazivamo etno pjevanjem i onoga kako je naš narod ranije pevao po selima, tek je početak mukotrpnog rada, kako bi se došlo do jednog osobenog pevačkog idioma, banijskog ili potkozarskog recimo, ili do pjevanja karakterističnog za samo jedno selo, poput, na primer, dereškog glasa, iz srpskog sela Dereze kraj Pakraca.

Ako možeš nešto da nam kažeš o načinima pjevanja u raznim krajevima, recimo o orzalici ili ojkalici? Ili o nekim drugim?

Koliko su narodne pjesme muzički fenomen, daleko su više jezički fenomen prirođen jeziku i etosu određene zajednice. Za razliku od današnjeg vremena, gdje se u osnovi pravi razlika između pjevanog i govornog, naša usmena baština je u prošlosti već na svakodnevnom nivou razlikovala i objedinjavala daleko veći broj, recimo tako, komunikacijskih vidova obeleženih vrlo jasnim i postojanim metričkim i prozodijskim karakteristikama koje za nas danas ostaju neuhvatljive, jer smo bili izloženi drugim pjesničkim, jezičkim i muzičkim sistemima, a u međuvremenu su iskopnile ili čak nestale zajednice i ambijent koji bi ih prirodnim putem očuvao. Zbog toga nam je i naš govorni srpski jezik danas dosta iskopnio i izgubio melodičnost koju zapažamo kod starijih govornika (nek se svako sjeti onog slatkog melodičnog i izražajnog govora neke svoje babe ili tetke itd.). Tek sve to zajedno činilo je jedan jezički komunikacijski sistem. U nekim krajevima pjesnički refleks jezika je toliko jak da već, na primjer, prilikom susreta govornika s drugim čovjekom, stupa na snagu jedan viši, kodifikovan vid komunikacije. Recimo, u Trebinju mi se dogodilo da mi čovek na pitanje kako da dođem do hotela najprirodnije uzvrati desetercem, parafraziram: „’Odi ’vamo, Rade prijatelju, da mi sestri puta pokažemo, isprati je Leotaru preko.”

Orzalica (a u Žegaru gdje se ona pjeva par excellence uopšte se ne koristi taj naziv) podrazumjeva, osim karakterističnog ornamentisanja, potresanja glasom, osjećaj za trohejsku metričku stopu i veoma raznovrsne načine njene aktivacije tokom izvođenja. Bosanska Krajina, odakle su nam ostali više nego dragocijeni tonski i notni zapisi etnomuzikologa Vlada Miloševića, pravi je rasadnik jedinstvenih oblika narodnog pjevanja. Odjeke tog starijeg balkanskog muzičkog sistema koje u njima nalazimo prepoznaćemo lako i na ostrvima, u Istri, diljem Slavonije… Iz vika, karakteristično za jugozapadnu Srbiju, razvilo se kao nova, jedinstvena forma pjevačkog dvojca. Taj kreativni i operativni dvojac mogao je da oformi novi i jedinstveni oblik, prostorno i vremenski augmentovan zvučni signal starijih obrednih pjesama, pa se dobija privid da se radi o pevanju sa bordunskim delovima, što po mom mišljenju, nije slučaj.

Da li postoji knjiga o tome?

Postoji, naravno, dosta knjiga i studija, prevashodno etnomuzikoloških, ali da bismo iole opisali šta narodna pjesma jeste, moramo je pravilno osvjetliti iz više rakursa: lingvističkog, pjesničkog, književno-naučnog, muzičkog, antropološkog, etnološkog itd. Trenutno čitam lingvističku studiju Vladimira Miličića o punom sistemu dvosložne metrike novoštokavskog dijalekta. Taj puni model, model pjesnika, dejstvuje iz dva udružena prozodijska podsistema: govornog i pesničko-pevanog, sa sedam tonova.  Ovakva jedinstvena kreativna sprega o kojoj govori Miličić omogućila je razvoj veoma bogatog i originalnog pesničko-muzičkog opusa. Moguće je da se odatle otvorila mogućnost za stvaranje toliko raznorodnih narodnih „komunikacijskih vidova” koji narod, za razliku od nas, ne uopštava niti označava riječju pjevanje. Naravno, svaka nauka, pa i etnomuzikologija teži sistematizaciji i uopštavanjima, a da pri tom možda gubi iz vida ono najvažnije – sam srpski jezik kao prvu i posljednju realnost naše tradicionalne pjesme.

Od 2009. godine predvodiš Pjevačku družinu Svetlane Spajić, sa kojom izvodiš pomenute forme grupnog tradicionalnog pevanja, da li ste pronašli neku novu? Kad nastupate ponovo u Regionu. Beograd, Banjaluka?

Otkrivanje i odgonetanje staroga jeste to novo, prevashodno kroz proces samog izvođenja. Da parafraziram Boba Vilsona, hodanje se uči hodanjem, pjevanje se uči pjevanjem; dakle, iskustvenim, zajedničkim živim i djelatnim bavljenjem koje nijedna nauka ili teorija ne može da iscrpi do kraja, već to može jedino sam pjevač kao nosilac te pjesme, koja mu onda otvara put za novo razumjevanje – poput majke koja može da pročita mnogo knjiga o njezi djeteta, ali na kraju mora da pogleda izbliza to dijete, narodnu pjesmu, i da sama nađe put i odgovarajuću negu za njega. Pomenuli ste Banjaluku, jedan od posljednjih koncerata prije koronarnog sloma koncertnih aktivnosti bio je upravo u Banjaluci, u januaru 2019. godine u Banskom dvoru. To je prostor izuzetne akustike, ljepote i istorijskog ambijenta, pravo mjesto za Družinu. Vjerujem da ćemo se tamo vratiti, recimo u januaru 2024.

(Srpskainfo)