Promovisana izabrana djela mitropolita Amfilohija

Promocija izabranih djela mitropolita Amfilohija upriličena je sinoć na platou ispred Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira. U programu, koji je izazvao veliko interesovanje barske publike, učestvovali su protojerej-stavrofor Gojko Perović, prof. dr Milo Lompar i književnik Živojin Rakočević.

Otac Gojko Perović je istakao da je izabrana djela mitropolita Amfilohija u izdanju „Svetigore“ obuhvataju 30 izdanja, čak 1500 bibliografskih jedinica, te da mitropolit Amfilohije nije bio „kabinetski pisac, onaj koji piše bez živog kontakta s ljudima, niti pop Mićo koji je ne znam kako je Jevanđelje već čitao, iako je znao da je Jevanđelje u skladu sa svojim djelom. načelom, poput Mićunovića iz ‘Gorskog vijenca’, koji ‘zbori, piše i tvori’”. Perović je ukazao na najvažnije teme kojima se mitropolit Amfilohije bavio u svom opusu.

“Prva tema, koja je početak i kraj njegovog djela, je poezija ‘Oktoiha’. Mitropolit Amfilohije je 1996. godine upravo u Baru održao jedno predavanje o značaju štamparije Crnojevića i knjige ‘Oktoih’. Druga važna tema je borba za ime i oblik jezika, početna zvanično 2004. godine, preimenovan u srpski jezik, kada je preimenovan u maternji jezik srpskog jezika. što se tiče školske administracije potpuno neupotrebljivu skalameriju koja nosi u sebi četiri različita imena, iako se zna da je srpski jezik bilo ime maternjeg jezika u školama Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. To nije slučajno tako bilo. Još Njegoš sa Vukom Karadžićem na Cetinju štampa ‘Srpsku gramatiku za crnogorsku mladež’. Ne može biti reprezentativnijeg naslova da se pokaže kuda je išao crnogorski 19. vijek, i zato će oni koji su rušili kapelu Njegoševu sedamdesetih godina 20. vijeka reći da se to između ostalog radi da se ne vraćamo u prethodni romantizam 19. vijeka“, rekao je Perović.

Dodao je da su teme kojima se mitropolit Amfilohije u svojim djelima bavio i Njegoševa kapela, zajedno sa afirmacijom lika i djela Svetog Petra Cetinjskog, rad Kirila i Metodija, rekonstrukcija Duklje, Zlatice, Prevlake u kolektivnoj svijesti, post, molitva, obnova i izgradnja hrama, prosvjetni rad i duh Svetog Save. inspiracija svih balkanskih prostora, monaštvo, tema „bratoubilačkog rata“ od 1941. do 1945. godine, tema manastira Ostrog, „obnovljenih litija“ u više crnogorskih opština, koje su, kako je naveo „bile sve mali izvori koji će se uliti u onu veliku litiju“, kao i temu „Kosovskog zavjeta“…

„Mitropolit je znao da je njegova istorijska uloga renoviranje srpske crkve, duše srpskog naroda, duše srpskog jezika, i znao je da to što radi radi sada, a da će trajati narednim vjekovima. Mitropolit je svoje djelo radio sa saznanjem da radi nešto u Božijem imenu. Bio je pastir koji se obraća zajednici i koji vodi tu narodnu masu ka jednom uobličenju kao što je u Hristovom narodu potpuno izabrano tijelo. Mitropolit je bio onaj dobri pastir iz Jevanđelja kome su članovi stada vjerovali, jer je govorio jezikom naših predaka“, kazao je je Perović.

Prof. dr Milo Lompar rekao je da je mitropolit Amfilohije imao vrstu „većeg političkog talenta“.

„Svojim radom pokazivao je da intelektualni i duhovni rast jednog čovjeka podrazumijeva jednu vrstu njegove upućenosti na narod unutar kojeg taj čovjek živi. Tačno je da je, kako je i on govorio, ‘Vaseljena bila različita za njega’, ali je takođe tačno da je ljudsko lice u koje gledamo jedino koje u tom trenutku traži da nas vidi i čuje… nije više od njega napadan u tri decenije njegove aktivne pastirske službe i, ruku na srce, niko nije žešće od njega odgovarao na napade, tako da je ta žestina bila ono po čemu smo zapamtili da nacionalna prosvećenost znači da nismo ni hladni, ni neosjetljivi, ni bljutavi, nego smo ili vrući, a ne onako između.

On je zaista bio predstavnik te prosvećene struje u našem mišljenju. Masovni mediji su ga karikirali. To je jedna duhovna situacija gdje masovni mediji prave karikaturu od onih ljudi kojima nisu dorasli cipele da očiste. Jednostavno, jedan čovjek koji je po znanju, a to svjedoče i ova djela, imao horizont znanja, vodi vas na neku beznačajnost, trivijalnost, i to je veliki udes neke kulture. Umjesto da preko izuzetnih predstavnika podižemo opštinu nove kulture, mi se trudimo da izuzetne ljude spustimo na onaj ustaljeni oblik koji nas čini lagodnim u našim greškama. Njegov put koji je nesumnjivo bio duhovni i religijski u isto vreme bio je put nacionalne prosvećenosti“, naveo je Lompar.

On je rekao da, ako bismo pokušali da situiramo mitropolita Amfilohija u dugu istoriju srpske crkve, mogli bismo da uočimo da u tom velikom lancu crkvenih velikodostojnika imamo dvije dominantne formacije – jedna je ona koju su iskazali oni koji su naglašavali molitveni, asketski karakter svog svedočenja vjere i svog duhovnog iskustva, a druga bi bila ona u kojoj su pronalazili praktičan pokretač i praktički predstavnik, pored kojeg su se nalazili praktički predstavnici. odgovora istorijskim izazovima, pred kojima se nalazio narod kojem su pripadali i crkva u kojoj molili su se.

Na početku jednih i drugih je, kazao je, Sveti Sava.

„Sveti Sava spaja strogost monaškog, duhovnog samoodređenja i izuzetnu sposobnost praktično-političkog djelovanja. Sveti Sava je prvi, prevashodni, obrazac, a onda dolazi čitav niz jednih i drugih. Od ovih koje možemo vidjeti kao predstavnike praktično-političkih, pored duhovnog kretanja i rada, mogli bismo izdvojiti arhiepiskopa kralja Danila II, koji je u tom smislu bio reprezentativan Arhiepiskopa kralja Danila II. u toj liniji imamo i istaknute borce za unutrašnju slobodu, kakav je u Srbiji bio mitropolit Mihailo, u svojoj snažnoj okrenutosti protiv vlasti kralja Milana. U 20. vijeku imamo dvojicu istaknutih predstavnika – Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. U vremenima protekle tri decenije imali smo nekoliko vladika koji su popunjavali tu vrstu iskustva. U naglašenom molitvenom karakteru, to bi bio naročito patrijarh Pavle, sa dubokom unutrašnjom opredjeljenošću koja je sama po sebi bila svjedočanstvo jedne izuzetne vjere i ličnosti. Vladika Atanasije je simbol visoke duhovne kulture i velikog unutrašnjeg rada, ali i praktično-djelatnog preuzimanja stavova u dramatičnim događajima vezanim za raspad titoističke Jugoslavije. Mitropolit Amfilohije spadao je u tu vrstu blisku vladiki Atanasiju, s tim što je on imao tu vrstu većeg političkog talenta.

Njegovo postojanje vezano za prosvećenost podrazumeva svetosavsku tradiciju. Tekst kojim je skrenuo pažnju šire publike objavljen je u ‘Bogoslavlju’ 1981. godine, i taj tekst je veoma značajan u intelektualnim krugovima širim od crkvenih. To je ‘Svetosavsko prosvjetno predanje i prosvećenost Dositeja Obradovića’. Taj tekst postoji u sabranim djelima i izuzetno je polemički zaoštren i on oslikava jednu unutrašnju promjenu unutar intelektualne atmosfere naše crkve u presudnim, prelomnim događajima koji dolaze. Mitropolit je tu analizirao Dositeja Obradovića koji ostaje jedno od najvećih iskušenja i iskustava srpske kulture, i analizira ga je strasno, a sama riječ podrazumijeva jednu vrstu unutrašnje patnje kada se čovjek nešto opredjeljuje. Ovdje je zaoštrenost prema Dositeju bila naglašena, zato što je on replicirao na jednu rečenicu Dobrice Ćosića koji je rekao da je neophodno da se srpska kultura, kada se oslobodi komunističkog nasljeđa, vrati Dositeju i od njega ponovo počne. Onda je mitropolit Amfilohije vrlo rigorozno analizirao Doasitejevo djelo i vrlo negativno ocjenjivao pojedine aspekte tog djela, sa osnovnom tezom da srpska prosvećenost mora da počne od Svetog Save. Ta osnovna njegova teza je doživjela svoju potvrdu u događajima devedesetih godina i na neki način je ta vrsta polemičkog izazova ostala da lebdi i jednim dijelom njegovog nesporazuma sa jednom vrstom naše sekularne inteligencije. Mitropolit Amfilohije je imao jedan prećutno ne baš prihvaćen odjek unutar jedne svjetovne orijentacije u našoj inteligenciji, koja je smatrala jednom vrstom prekršaja“, kazao je Lompar.

Mitropolit Amfilohije, naveo je Lompar, razlikovao je ono što je lično, privatno i bolno i ono što je bilo narodno, opšte i čemu se morao prikloniti.

„Jedno je ono što nas povređuje i što ne možemo da prežalimo, a ovom prilikom bih želio da kažem da je i mitropolit Amfilohije bio povrijeđen u nekim stvarima, ali da je to znao da prenebregne u ime nečega što je stariji od nas samih. I onda kada se čini da je baš teško da se izdrži, mitropolit Amfilohije je istrajavao“, kazao je Lompar.

U fokusu izlaganja književnika Živojina Rakočevića bio je „kosovski zavjet“.

„Mitropolit Amfilohije je vidio ‘kosovski zavjet’ kao ‘viteško žrtvovanje za vjeru, pravdu i slobodu, i on predstavlja osnovu sveukupne Njegoševe filozofije života i njegove istoriosofije’. Tri su faze mitropolitovog ‘Kosovskog zavjeta’ – sveta, svijeta i krstonosnog dnevnika. nečim što je savršeno povjerenje i život sa Kosovom zemljaske, koja nas može odvojiti od naše Pećke patrijaršije, Visokih Dečana i Gračanice. U tom trenutku se sabiraju tri nivoa ‘kosovskog zavjeta’”, kazao je Rakočević.

Program je vodio Olivera Balaban , au muzičkom dijelu programa nastupila je vokalna grupa „Darovi Svetog Jovana Vladimira“.

Barinfo