Obesmišljavanje politike
Jedan od najvećih problema našeg društva danas nije samo loša vlast, nego sistemsko obesmišljavanje same politike. Godinama se među građanima stvara osjećaj da su svi isti, da promjene nisu moguće i da politika predstavlja isključivo prostor interesa, korupcije, sukoba i ličnih obračuna.
Takva atmosfera ne nastaje slučajno. Ona je rezultat dugotrajnog procesa u kojem vladajuće strukture svjesno kontaminiraju politički prostor kako bi očuvale postojeći sistem moći. Suština tog modela je jednostavna – kada građani izgube vjeru u politiku, demokratiju i mogućnost promjena, tada najviše koristi ima vlast koja već kontroliše institucije, resurse i medijski prostor. Jer apatija uvijek ide u korist onima koji već vladaju.
Zbog toga se politika godinama pretvara u rijaliti sukobe, lične uvrede, beskrajne afere bez epiloga i proizvodnju stalnih tenzija. Umjesto ozbiljnih rasprava o ekonomiji, obrazovanju, demografiji, pravosuđu ili razvoju društva, javni prostor zatrpava se dnevnim konfliktima, spinovima i vještački proizvedenim krizama.
Cilj takve politike nije samo skretanje pažnje sa stvarnih problema. Cilj je stvaranje osjećaja gađenja prema politici kao takvoj. Kada građani počnu govoriti „svi su isti“, vlast je već ostvarila pola pobjede. Poseban dio tog procesa jeste sistemska korupcija opozicije. Vlast godinama pokušava da oslabi svaki ozbiljniji opozicioni potencijal kroz različite metode – političke pritiske, ucjene, kupovinu pojedinaca, prelaske odbornika i poslanika, kontrolu finansijskih tokova ili medijsku kompromitaciju. Tako se kod građana dodatno učvršćuje utisak da opozicija ne postoji kao stvarna alternativa, nego samo kao produžetak postojećeg sistema. Najopasnija posljedica toga nije samo slaba opozicija, nego nestanak povjerenja građana da je demokratska promjena uopšte moguća.
Destrukcije političke ideje promjena
U takvom ambijentu politika prestaje biti prostor ideja i društvenih promjena, a postaje mehanizam upravljanja apatijom. Ljudi se povlače iz javnog života, sve manje izlaze na izbore, mladi gube interes za društveni angažman, a cijelo društvo ulazi u stanje političkog cinizma i pasivnosti. To je posebno opasno za mala i siromašna društva poput našeg, jer bez aktivnih građana nema ni stvarne demokratije. Njega prati osjećaj da se „sve odluke donose negdje gore“ i da običan građanin ne može ni na koji način na njih uticati.
Tako, demokratija ne propada samo kada umjesto građana odluke donose autoritarni lideri. Ona propada i onda kada građani prestanu vjerovati da njihov glas išta mijenja.
Zbog toga je danas možda važnije nego ikada obnoviti povjerenje u samu ideju politike kao javnog dobra. Politika ne bi smjela biti prostor ličnih interesa i beskrajnih sukoba, nego način da društvo uređuje svoje odnose i traži rješenja za probleme građana. Međutim, to nije moguće bez ozbiljne promjene političke kulture. Dok god se politički prostor bude svodio na podjele, mržnju, kupovinu lojalnosti i kontrolu institucija, građani će nastaviti da se udaljavaju od politike, a društvo će ostajati zarobljeno u istom krugu stagnacije.
Naša opozicija se svojski trudi da svim sredstvima održi takvo stanje i skoro svakodnevno nas zasipa svakom vrstom političkog smeća, pokazujući da njeno poštovanje građana nije ništa veće nego od strane vlasti. Ona je ključni saradnik vlasti.
Najveći paradoks je što vlast koja godinama obesmišljava politiku dugoročno uništava i temelje države kojom upravlja. Jer društvo bez povjerenja u institucije, izbore i mogućnost promjena postaje prostor trajne nestabilnosti, frustracije i odlaska ljudi. A upravo to danas postaje najveći problem našeg društva.
ISTOK
