Na Crkvini u Trebinju promocija knige „Crkva u Pijesku“ autora Dragana Ćuzulana (FOTO)

U amfitetaru na Hercegovačkoj Gračanici – Crkvina, sinoć je održana promocija knjige „Crkva u pijesku“ autora dr Dragana Ćuzulana.

O knjizi su govorili prof. dr Milo Lompar, protojerej stavrofor prof. dr Boris Brajović, kao i sam autor. doc. dr Dragan Ćuzulan.

Izdavači knjige su bili ispred Eparhije SPC Zahumsko-hercegovačke „Vidoslov“ i Zadužbina knez Miroslav Humski iz Trebinja.

U svom obraćanju je o knjizi Dragan Ćuzulan rekao:

Poštovani prijatelji, dragi gosti, uvažene kolege,

želim prije svega da vam zahvalim što ste večeras ovd‌je i što ste odlučili da zajedno sa mnom podijelite trenutak predstavljanja knjige „Crkva u Pijesku“.

Za svakog autora knjiga je mnogo više od običnog teksta između korica. Ona je dio ličnog iskustva, razmišljanja, traganja i unutrašnjih dilema koje se godinama skupljaju prije nego što postanu napisane riječi. Tako je nastala i ova knjiga.

Pijesak je toponim i naziv lokaliteta na kojem se crkva nalazi, ali on ima i drugi, simbolički smisao.

„Crkva u Pijesku“ nije samo književni naslov. To je simbol vremena u kojem živimo. Simbol društva koje pokušava da pronađe čvrste temelje u istoriji i svijetu punom nesigurnosti, pod‌jela, političkih sukoba i moralnih iskušenja. Ona je simbol zajedničkog mjesta duhovnog i istorijskog pamćenja, svjedok trajanja, stradanja i istrajnosti hercegovačkog čovjeka kroz vijekova. To je priča o čovjeku i zajednici koji pokušavaju da sačuvaju identitet, vjeru i dostojanstvo dok se tlo oko njih neprestano pomjera.

U ovoj knjizi pokušao sam da otvorim pitanja koja nas sve na neki način dotiču: šta ostaje od čovjeka kada izgubi oslonac, koliko su važne duhovne i moralne vrijednosti u vremenu kada dominiraju interes i moć, i može li se opstati bez unutrašnje istine i zajedništva.

Knjiga govori o prostoru Hercegovine, ali i o univerzalnim pitanjima opstanka jednog naroda i čovjeka. Ona se primarno bavi jednim mikrolokalitetom, donjeg Popova sa selima Orašje, Čavaš i Dvrsnica. Odatle je ona jedan pokušaj da se sačuva od zaborava istorija ovog kraja, na granici prema tzv. latinskom svijetu, pod različitim carstvima i ideologijama, promjenljivim okolnostima i u stalnom naporu održanja. Ipak, njegova polifona istorijska kultura nije u suprotnosti sa njenim integralnim smislom unutar srpskog naroda. To je upravo i razlog zbog kojeg lokalnu istoriju ovog dijela Popova pratimo u kontekstu širih kretanja u srpskim zemljama ili prostora na kojem su Srbi živjeli.

Kroz različite istorijske epohe – od srednjeg vijeka, preko Osmanskog carstva, austrougarske okupacije, Prvog i Drugog svjetskog rata, pa sve do savremenog vremena – pokušao sam prikazati kako su se mijenjale države, ideologije i vlasti, demografije i uslovi života, ali i kako su ostajale iste ljudske dileme: strah, nada, vjera, izdaja, stradanje i potreba za slobodom.

Posebno mjesto u knjizi zauzima pitanje identiteta i odnosa prema istoriji. Živimo u vremenu kada se prošlost često tumači prema dnevnim političkim potrebama, kada se identiteti relativizuju, a kolektivno pamćenje postaje predmet manipulacija. Zato sam smatrao važnim da se podsjetimo koliko su istorija, kultura i duhovnost važni za opstanak jednog naroda.

„Crkva u Pijesku“ govori i o Hercegovini kao prostoru susreta civilizacija, sukoba velikih sila, ali i prostoru nevjerovatne duhovne i kulturne snage. Govori o ljudima koji su kroz vijekove opstajali između imperija, ratova i političkih lomova, pokušavajući da sačuvaju svoje ime, vjeru i dostojanstvo.

Ali ova knjiga nije samo pogled unazad i gola faktografija. Ona je svojevrsna hermeneutika, pokušaj da razumijemo sadašnjost. Ja nisam primarno istoričar i više me interesovalo da razumijem smisao nekih događaja i njihov opšti kontekst. Jer, mnoge pod‌jele, sukobi i nesporazumi koje danas živimo imaju duboke korijene u istoriji. Bez razumijevanja prošlosti teško možemo razumjeti i vrijeme u kojem živimo.

Pišući ovu knjigu, nisam želio da nudim konačne odgovore niti da namećem zaključke. Jer, istorija je sama po sebi jedna otvorena knjiga koja nije završena. Zato sam više želio da otvorim dijalog. Da podstaknem razmišljanje. Da čitaoca podsjetim koliko je važno da čovjek ostane svoj čak i onda kada je najlakše odustati od svega.

Naslov „Crkva u Pijesku“ upravo zato nosi tu dvostruku simboliku. S jedne strane, pijesak predstavlja nestabilnost svijeta, prolaznost politike, ideologija i moći. S druge strane, crkva predstavlja potrebu čovjeka da pronađe smisao, oslonac i nešto što traje duže od jednog vremena i jedne generacije.

Možda je najvažnija poruka ove knjige upravo u tome da nijedno društvo ne može opstati samo na sili, interesu i materijalnim vrijednostima. Ako izgubi moralne temelje, ako izgubi čovječnost i osjećaj zajedništva, tada i najjače građevine počinju da se pretvaraju u pijesak.

Posebno želim da zahvalim svima koji su na bilo koji način pomogli nastanak ove knjige — porodici, prijateljima, saradnicima, ljudima koji su dijelili sa mnom istorijsku građu, razgovore i iskustva bez kojih ova knjiga ne bi bila ista.

Hvala i izdavaču, kao i svima koji su organizovali večerašnju promociju.

A najveće hvala pripada vama, čitaocima. Jer knjiga svoj pravi život ne počinje kada je autor završi, nego kada dođe do ljudi koji će u njoj pronaći dio svojih pitanja, emocija i razmišljanja.

Nadam se da će „Crkva u Pijesku“ kod vas otvoriti potrebu za razmišljanjem o vremenu u kojem živimo, o našem odnosu prema istoriji, identitetu i vrijednostima koje ostavljamo generacijama koje dolaze.

Jer na kraju, možda nije najvažnije koliko smo moćni i koliko imamo uticaja na stvari oko nas, nego koliko smo sa svim našim vrlinama i slabostima, podvizima i padovima, istrajnostima i iskušenjima, uspjeli ostati ljudi.

U uvodu knjige Od Kosova i Metohije do Jadovna, Jasenovca i Prebilovaca, prolazeći kroz hronologiju svih naših stradanja, episkop Atanasije kaže: „Nisu Srbi narod pravedniji od drugih. Pravoslavni Srbi dobro znaju da i pravednik sedam puta na dan pada, ali će ustati, kako veli prorok Božiji (Priče, 24.16). Srbi ne kažu da su najbolji i najpravedniji narod na svijetu. Ali Srbi dobro znaju, iz iskustva svetosavskog, crkveno-narodnog, liturgijskog, mučeničkog, da krst i suza pokajanja idu zajedno i da oboje vode u Vaskrsenje.“   Odatle Srbima ne treba „dolina plača“, jer je Bog stvorio čovjeka za život i radost, kako navodi hercegovački vladika, da bi se pokazalo da jedini način našeg bitisanja koji ima smisla jeste da se podvigom, čvrsto, viteški, krstoobraznom vjerom i ljubavlju prevaziđu sva naša neprijateljstva, spoljašnja i unutrašnja. Bez straha i samo se Boga bojeći, a moleći se i za sebe i za naše neprijatelje. Odnosno, „uvijek kao ljudi, a nikada kao neljudi“, po riječima srpskog patrijarha Pavla.

Hvala vam.

ISTOK