Strašno poglavlje 23
Premda su pravila donekle izmjenjena i sada su strukturisana u formi klastera, početni i najvažniji korak je isti: to su famozna Poglavlja 23 i 24 sa kojima pregovori svih država-kandidata otpočinju. Važno je biti svjestan sledeće stvari: o tim poglavljima se zapravo ne “pregovara” – ona su ultimativni zahtjev koji svaka država koja želi biti članica EU mora ispoštovati da bi uopšte bila uzeta u obzir. Od famoznih 14 “prioriteta” čak 13 se odnosi na tematiku iz Poglavlja 23 i 24. Zašto su ta poglavlja takav bauk za naše političke elite?
Poglavlje 23 odnosi se na “Pravosuđe i osnovna prava”. Kao takvo uključuje i borbu protiv korupcije. Međutim, ovdje se ne zahtjeva samo usvajanje odgovarajućih zakona neophodnih za to. Zapravo, adekvatni zakoni su već usvojeni i u FBiH i u RS. Srpska je napravila i dodatni korak i uspostavila i odgovarajuće odjele pri sudu i tužilaštvu. Ipak, svjedoci smo da su efekti mizerni i gotovo ravni nuli. Očito je problem implementacija takvih zakona – naše političke elite u stanju su da iskoriste “prazan prostor” demokratije i uspostave visok stepen korupcije i pod takvim zakonima. E tu dolazimo da pravih efekata “dobijanja datuma” i otpočinjanja pregovora: Poglavlje 23 zahtjeva i automonitoring – tj država mora da dokaže da efikasno primjenjuje te zakone. Hrvatska je npr u procesu pridruživanja morala dokazati efikasnu implementaciju antikorupcijskih zakona kao i integritet sudova i tužilaštava.
Sve u svemu, kada jednom počnu pregovori, “borba protiv korupcije” neće tako lako ostati samo mrtvo slovo na papiru. Efekti se često postižu naoko malim potezima. Tako je u Hrvatskoj neobično veliki učinak imala “mala” promjena u konkursnoj proceduri za imenovanje sudija: famozni “intervju” koji kod nas često nosi i do 50% konkursnih bodova redukovan je na minimalno bodovanje, dok je gro bodova dodjeljen objektivnim kriterijima tipa uspjeha na studijima, rezultatu testa i sl. Time je prostor za koruptivno imenovanje sudija drastično smanjen.
Nije manje značajan ni instrument pritiska na domaće pravosudne organe. Evropska tužiteljka – sjajna i sada već slavna dama Laura Kovezi ima pravo uvida u bilo koji projekt u kome ima bar 1€ novca evropskih poreskih obveznika. Ona, naravno, ne hapsi po državama članicama ali ima kapacitet da zahtjeva od državnog tužiteljstva svake zemlje da provede istragu protiv sumnjivih. Koliko je to efikasan sistem govori nam iskustvo bivšeg gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, koji je, bojeći se istrage o trošenje evropskog novca, odbijao da aplicira za inače izdašne Evropske fondove. Pod pritiskom Kovezi trenutno se vodi postupak protiv dekana jednog zagrebačkog fakulteta i nekoliko njegovih saradnika, računajući i pomoćnika ministra, koji su fond namjenjen za istraživanje mora, iskoristili da kupe jahtu za odmor profesora i ekipe. Možda i najbolja ilustracija učinkovitosti cijelog ovog sistema je da je Kovezi izabrana na poziciju evropske tužiteljke mimo volje Rumunije, njene vlastite zemlje, u kojoj se i proslavila suzbijanjem korupcije – izgradnja istinski pravne države u svim zemljama ima iste protivnike. Po svim istraživanjima BiH i Srbija su konstantno “lideri” regiona u korupciji pa ne čudi da nam ova EU perspektiva nije tako draga.
Poglavlje 23 odnosi se i na osnovne slobode i građanska prava. Na prvi pogled ne vidi se zašto bi ovo predstavljalo takav bauk za naše vlastodršce. Međutim, ako imamo u vidu do koje mjere oni opstaju na proizvodnji animoziteta, zle krvi i mržnje prema drugome, jasno je da insistiranje na ljudskim pravima izbija jedan od glavnih instrumenata za političku moć populističkim liderima. Poglavlje 23 uključuje zahtjev za zabranom diskriminacije, slobodu medija, prava LGBT populacije i drugih manjnskih grupa i slično. Ako pogledamo svakodnevnu praksu naših političkih elita jasno je da su oni šampioni u kršenju upravo ovih načela. Recimo, teško da bi vlasti Republike Srpske uspjele usvojiti “zakon o kleveti” u atmosferi pristupnih pregovora sa EU.
Teško da bi i retorika podjela “Mi”/”Oni” mogla da se održi u postojećem stanju. Naime, kako pokazuje dosadašnje iskustvo, naročito pozitivan efekt početka pregovora je da se ona fokusiraju na tehničke i relativno “male” političke teme. Ona onemogućavaju političkim elitama da beskonačno reprodukuju kvazinacionalističke diskurse “ko je počeo rat”, već zahtjevaju uporan i dugotrajan rad grupacija eksperata. Kriteriji za članstvo ne dostižu se populističkim “svesrpskim” i “svebošnjačkim” saborovanjima i sličnim foliranjima za zamajavanje masa, već tehničkom ekspertizom i stvarnim radom. Pregovori će, samom svojom prirodom, drastično smanjiti prostor za političke blefere, folirante i mufljuze svih vrsta koji sada dominiraju našom političkom scenom.
Teško da bi tu opstala i politička (ne)kultura nepostizanja kompromisa. Ispunjavanje tehničkih zahtjeva iz pregovora traži da svi stalno, iz dana u dan i na svakom pitanju, moraju pomalo popustiti i odustati od maksimalističkih zahtjeva. Logika u kojoj svi hoće da budu “glavni baja” koji diktira uslove po formuli: “Ako ovo ne bude ovako ništa od dogovora”, ne može biti metod za postizanje članstva u EU. Početak pregovora ima dakle i vaspitnu funkciju: da rogove u vreći nauči kulturi dogovaranja, popuštanja i kompromisa.
Antievropski narativi
Dakle, već na ovom prvom koraku jasno možemo vidjeti zašto naše političke elite ne žure da se posvete poslu pristupanja EU. Naprotiv, oni uporno forsiraju različite anti-EU narative. Svakodnevno možemo čuti bezbrojne “analitičare” kako nas ubjeđuju u stilu: “što bi ulazili – EU će se ionako uskoro raspasti”, pa sve do toga da je Ukrajina dobila članstvo “samo zato što je izložena napadu Putina”. Tužna istina je sasvim drugačija: Ukrajina je uradila više.
Naši RS političari čak su toliko drski da nam promovišu članstvo u BRIKSU, i ubjeđuju nas da je to mnogo logičnija “politika” za Srbe.
1 / 2
Naročito je morbidna logika koju ovih dana ponovo možemo čuti na političkoj sceni RS: “mi se ne možemo baviti tim pitanjima koja traži EU jer smo zarobljeni u BiH”. Navodno prvo moramo postati nezavisni da bi upeglali državu i posvetili se stvarima kakve su one iz Poglavlja 23. To je neobično bezobrazan izgovor da se ništa ne radi, do isprazno mlati zastavom i grbom.
Posljedice
Mnogo toga se našim vlastima moglo progledati kroz prste, jer BH nije laka za hendlovanje, ali da nisu u stanju da aktiviraju pristupne pregovore sa EU, nije ništa drugo do nevjerovatna bahatost, bezobrazluk i odsustvo elementarne odgovornosti prema narodu koji predstavljaju. Vlasti i BiH i RS postaju najveća opasnost po građane ove države i njenih entiteta, konstitutivnih naroda i svih koji dišu i pokušavaju kako-tako da ostanu na ovim prostorima. To najočitije možemo vidjeti po egzodusu kojem svjedočimo. Ali i po bezbroj “malih” stvari tipa činjenice da ćemo i dalje svaki put kada prelazimo Savu gubiti po sat-dva svog života čekaju na granici svog geta u koji smo se sami zatvorili. Nedavno je jedan naš poljoprivrednik/biznismen, revoltiran što ne može da aplicira za neki EU fond, rekao sledeću rečenicu: “Republika Srpska postaje najveći neprijatelj Srpskog naroda ovdje.” Njegov bijes je lako razumljiv. Sve nas dotiču konsekvence neodgovornosti i diletantizma ljudi koje smo izabrali na vlast. Dok se naši političari bave svojim “velikim istorijskim misijama” i fatamorganama svih vrsta, vi, na primjer, ako dijete želi da vam studira u Švedskoj, morate platiti 8000-10000€ školarine po godini, dok je za roditelje/studente komšija Hrvata, kao i ostatka EU, to besplatno.
Na kraju, moć odluke ipak je u rukama naroda. Što smo po ovom pitanju nedavno vidjeli u Gruziji: kada su njihovi anti-EU političari pokušali da okrenu zemlju na suprotnu stranu, suočili su se sa masovnom pobunom. Koliko god nacionalistički populizam bio efikasno sredstvo kontrole masa u jednom podijeljenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, pitanje EU integracija trebalo bi da je tako očito jasan prioritet da građani reaguju i prinude političare da se uozbilje.
