Tri studentice iz Banjaluke, Iva (19), Magdalena(21) i Anđela (22) nedavno su učestvovale u avanturi života. Ove odvažne djevojke prijavile su se za učešće u veoma neobičnom izazovu, jer je potrebna hrabrost, snalažljivost, komunikativnost i opšta psihofizička kondicija. Njihov zadatak bio je da za 7 dana stignu iz Milana do Berlina, bez novca, kartice i telefona. Jedina valuta koju su mogle ponuditi u zamjenu za prijevoz, smještaj i hranu bile su limenke Red Bulla, koji je bio sponzor ovog izazova.
Pored hrabrih Banjalučanki, još jedan tim iz BiH učestvovao je u ovoj nesvakidašnjoj avanturi, među ukupno 200 timova iz 60 zemalja.
Sa Ivom, Magdalenom i Anđelom razgovarali smo o ovom iskustvu koje je testiralo njihove granice i njihovu sposobnost da se snađu u potpuno novim i nepoznatim situacijama. Kroz razgovor smo otkrili njihovu glavnu motivaciju, poteškoće sa kojima se suočavaju i lekcije koje su iz svega naučile.
BUKA: Koja je bila vaša glavna motivacija za učešće u ovakvom izazovu?
Sve tri imamo avanturistički duh, htjele smo da se probamo u nečemu novom i drugačijem, te da testiramo istog sebe i pomjerimo svoje granice.
BUKA: Kako ste se snalazile bez novca?
Zapravo veoma lako. Imali smo jako malen broj neprijatnih iskustava, ljudi su bili mnogo otvoreni i voljni da nam pomognu. Do sada nijedna nije osjetila toliku volju ljudi da pomognu drugome ne očekujući ništa za uzvrat.
BUKA: Kako ste se snalazile za prevoz?
Prije početka takmičenja smatrale smo da će nam najteže biti naći prevoz. Restoranima i hotelima se uvijek može prodati reklama, među fizičkim licem koje bi trebalo da nam kupi kartu ili ponudi reklama nije bitna. Pretežno smo se oslanjale na prevoz busom i vozom, te smo na stanicama prilazile ljudima i nakon objašnjenja takmičenja u kojem učestvujemo, pitale ih za karte. Samo jedan dan smo se odlučili na autostop i sa tim smo imali mnogo sreće i ni na jednoj lokaciji nismo čekale duže od 15 kinuta. Svakoj osobi smo prilazile nasmijane i pune dobre energije, sa skoro svima razmijenile kontakte i čak se i čule sa njima po završetku takmičenja. Kada vam neko pomogne u takvoj situaciji, automatski u njemu vidite prijatelja.
BUKA: Može li se danas preživjeti bez mobilnog telefona?
Nama je bilo iznenađujuće lako biti bez telefona, s tim da imamo jedan zajednički telefon koji nam služi da dokumentujemo sve. Prijalo nam je da budemo odvojene od svijeta iu potpunosti osjetimo čitavu avanturu. Jedina prepreka nam je nemogućnost korišćenja Google mape, ali i sa tim smo nekako izašli na kraju.
BUKA: Kako ste pronalazili hranu i smještaj tokom putovanja?
Olakšavajuća okolnost nam je bila ta što smo na skoro svakom punktu-u imali obezbijeđene obroke, nisu nas baš ostavili da gladujemo. Kada smo ipak morale isto da se snađemo za hranu, obraćale smo se malim lokalima za koje smo mogli zaključiti da su porodični biznisi, umjesto velikim lancima hrane, i upoznali smo mnogo divnih ljudi koji su nam izašli na susret i pomogli nam. Što se smještaja tiče, prve dvije noći smo spavale u šatoru koji smo nosile sa sobom, jednu noć smo provele u parku i drugu na plaži. Nismo bile same, bile smo u društvu tima iz Srbije tako da se stvarno osjećamo sigurno što vjerovatno ne bi bila situacija da smo bile same kao 3 cure. Nadalje, shvatile smo da je pametno da pokušavamo smjestiti karte za noćne buseve, jer se tako rješavamo dvije stvari u jednoj, sigurne smo, imamo gdje spavati, ai putujemo. U Parizu nam je jedna divna gospođa ponudila da prespavamo kod nje, a posljednju noć smo uspjeli da osiguramo sobu u hotelu.
BUKA: Da li ste se osjećale bezbjedno i da li je bilo opasnih situacija?
Jedini trenutak kad se osjećao nesigurno se dogodio u Hamburgu, na autobuskoj stanici, u sred bijela dana. Prisistvovale smo dilovanju droge, policijskom pretresu i oštrenju noža nama iza leđa. Kada smo uspjeli nabaviti karte sklonile smo se unutra i nismo se pomjerile do polaska busa.
BUKA: Kakvo je bilo raspoloženje u ekipi, da li ste iu jednom trenutku pomislili da odustanete? Šta vas je motivisalo da nastavite?
Bilo je situacija kada jedna od nas potone duhom. Bile smo u takvim okolnostima koje stvarno psihički testiraju osobu, međutim kada do toga dođe, druge dvije su bile tu da izvuku treću iz negativnog. Takve smo iu svakodnevnom životu i na to smo računare i prije polja. Najveća motivacija nam je bila da dokažemo prvenstveno istu sebi, a onda i svim ljudima koji su nas pratili na putovanju da možemo uspjeti.
BUKA: Šta vam je najteže padalo?
Fizički nam je bilo teško nositi ruksake od 20kg na ledjima svih 7 dana, ai održati osmijeh na licu i pozitivnost u momentima kada nam nije bilo do toga.
BUKA: Imate li neku posebnu dirljivu ili nezaboravnu anegdotu koju želite podijeliti?
Jedna od uspomena koja će zauvijek ostati sa nama se dogodila ispred Ajfelovog tornja u Parizu. Tek tada, na četvrti dan putovanja, su nam se slegle emocije i shvatile smo koliko smo ogromnu stvar učinile. U naletu suza radosnica i izliva osjećanja, ulični svirač koji je stajao pored nas je počeo pjevati našu pjesmu! (Backstreet Boys-I want it way) Toliko smo glasno pjevale da nas je pjevač pozvao da pjevamo sa njim za mikrofonom, gdje smo mi frazu “pleši kao da te niko ne gleda” zamijenile sa “pjevaj kao da te niko ne gleda” (iako nas je gledalo i snimalo preko 100 ljudi).
BUKA: Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili iz ovog iskustva?
Najvažnija lekcija koju smo naučili na ovom putovanju neste da ne sudimo “knjizi po koricama”. Prvih par dana smo se ustručavali da prilazimo određenim ljudima jer smo smatrali da neće biti voljni da nam pomognemo, međutim što je vrijeme više oticalo, da smo se i mi više opustile i počele prilaziti kada uočimo, i smo pomoć na najneočekivanije načine. Osamostalile smo se, pomjerile svoje granice, naučile da ostanemo pozitivne u najtežim okolnostima, izboriti se za ono što želimo i izdržati do cilja.
BUKA: Kako vas je ovo putovanje promijenilo ili uticalo na vaše razmišljanje i pogled na svijet?
Nije nas puno promijenilo jer smo nas tri već same po sebi kao otvorene osobe i spremne na različite avanture, ali nam je proširilo vidike i otvorilo vrata ka novim mogućnostima, te uticalo na nas da sada još više želimo putovati, upoznavati strane kulture i usuditi se na različite izazove. Možemo reći da smo sada mnogo nestrpljivi u iščekivanju sljedećih avantura i upoznavanja nepoznatog.
BUKA: Šta biste savjetovali mladima koji razmišljaju o sličnim avanturama?
Usudite se izaći iz zone komfora i sigurnosti, probati stvari koje nisu uobičajene i proširite svoj pogled na svijet. Usuditi se je prvi korak za sve. Dobar tim, kombinacija hrabrosti i ludosti je dobitna taktika. Nikad ne znate šta će biti vaša avantura života!
BUKA
