„Nažalost imamo djecu koja se plaše lopte, kada vide kozlić izbezume se“ Fizičko vaspitanje nekada je bio omiljeni predmet, a danas mladi ne mogu uraditi pola vježbi

„Nažalost imamo djecu koja se plaše lopte, kada vide kozlić izbezume se“ Fizičko vaspitanje nekada je bio omiljeni predmet, a danas mladi ne mogu uraditi pola vježbi

Predškolci koji se spremaju za polazak u osnovnu školu prolaze redovan sistematski pregled.

Iz godine u godinu ljekari se žale da se suočavaju sa problemima kod mališana koji ranijih godina nisu bili uočljivi. Pored redovnih problema sa ravnim tabanima, krivom kičmom i vidom, ljekare šokiraju još tri: problemi sa govorom, gojaznost djece i pojava celulita.

Sa druge strane i učitelji i nastavnici bivaju zatečeni onim što zatiču kod učenika kada uđu u fiskulturne sale.

dijete u parku
FOTO: NENAD MIHAJLOVIĆ/RINGIER

Fizičko vaspitanje nekada je bilo najomiljeniji predmet školaraca, a danas mnogi od njih ne bi mogli da urade ni pola onih vježbi koje su na času fizičkog radili njihovi roditelji prije 30, 40 godina.

Za čuvenu kombinaciju “crni šorts, bijela majica, čiste patike” – neizostavne odjevne predmete bez kojih školarci nekada nisu mogli ni da priđu sali za fizičko vaspitanje, danas zna tek poneko dijete. A fizičko, koje je ranijih godina bilo jedan od važnijih i omiljenijih predmeta, današnji školarci, reklo bi se, odrađuju ili traže najrazličitije razloge da ih izbjegnu.

Nekada su dječji dani podrazumijevali svakodnevno trčanje, pentranje po drveću, istraživanje seoskih šumaraka, otkrivanje novih potoka, igranje žmurke, jurke, žmurke… Svakim skokom preko ograde, rijeke, stijene, dijete je odmjeravalo širinu koju je trebalo preskočiti, bilo je potrebno konstantno razmišljati i držati ravnotežu.

Djeca ne umiju da se popnu na drvo, uhvate loptu…

– Mislim da danas preko 80 odsto učenika četvrtog razreda, a o tome postoje i istraživanja, ne može da se popne na drvo. U srednjoj školi ima učenika koji ne znaju da urade kolut naprijed ili kolut nazad. Imamo problem i kod učenica da ne umiju da uhvate loptu. Bacanje i hvatanje lopte se rade u predškolskom i u prvom ciklusu osnovnog obrazovanja i vaspitanja, a mi nažalost imamo djecu koja se plaše lopte, ne umiju da bace loptu kako treba, ne mogu da pogode cilj, banderu, drvo, neku metu – izjavio je dr Miroslav Marković, predsjednik Srpskog saveza profesora fizičkog vaspitanja i sporta.

Kako dodaje, mnogo toga djeca danas ne mogu, a kada se pogledaju njihove sposobnosti kao što su trčanje i plivanje, mnogo manje mogu da pretrče nego što su mogli učenici ranije.

sprave u teretani
FOTO: NIKOLA MITIĆ/FK CRVENA ZVEZDA

– Tragedija je da se manje od 15 odsto djece bavi sportom u Srbiji, a onih 85 se samo sistemski sreće sa vježbanjem na časovima fizičkog – ukazuje.

Odnos prema fizičkom vaspitanju je drugačiji, obrazovnih politika i samog društva. Drugačija su djeca danas i drugačiji je napredak tehnologije. Djeca se danas sve manje igraju napolju, sve više koriste društvene mreže i mobilne telefone, tako da samim tim njihove sposobnosti su lošije nego što su bile kod učenika prije 30, 40 godina, smatra dr Marković.

I nastavnici su nekada bili drugačiji

– Nastavnici su takođe bili drugačiji, društvo je više ulagalo u fizičko vaspitanje, jer je ono bilo neophodno u ono doba socijalizma, jer je bilo povezano i sa vojskom, policijom i sa odbrambenom sposobnošću našeg naroda – priča.

Odnos između nastavnika i učenika je ranije takođe bio drugačiji. Kako objašnjava, nastavnici su nekada imali mnogo veću slobodu u samom odnosu prema učenicima.

– Danas mnogi nastavnici izbjegavaju da rade sa djecom gimnastiku i recimo preskok preko kozlića zato što on iziskuje i fizički kontakt sa učenikom ili učenicom, i to može da se protumači na različite načine – rekao je.

Upravo je o tome nedavno govorio i Miloš Ademović, diplomirani nutricionista i sportski trener koji je neko vrijeme radio i kao profesor fizičke kulture na zamijeni u jednoj osnovnoj školi. Kako je ispričao, dobio je spisak od direktorke čijoj djeci smijem da asistira dok preskaču kozlić, a čijoj ne, jer tu ima fizičkog kontakta.

Međutim, otkrio nam je da je Savez, u saradnji sa Ministarstvom izradio pravilnik o bezbjednoj realizaciji nastave fizičkog vaspitanja koji je trebalo da se implementira prošle godine, te da će njime pokušati da vrate gimnastiku i fizički kontakt kojim će nastavniku biti omogućeno da jednostavno nauči dijete da preskoči kozlić, uradi kolut naprijed, nazad i slično.

djeca prave most na času fizičkog
FOTO: MILAN ILIĆ/RINGIER

– Uz dobrog nastavnika mogu i današnja djeca to da nauče, ali problem je što smo ranije imali nastavnike i u nižim razredima, pa su djeca te predvježbe za preskok, neke složenije motoričke elemente mogla da savladaju u nižim razredima, kada i jesu ti senzitivni periodi razvoja kod djece i kada se kod njih razvijaju motoričke sposobnosti, a uticaj vježbe na njihov razvitak je veliki – smatra on.

Postoji još jedan problem, a to je kako kaže što sada fizičko vaspitanje nižim razredima ne drže nastavnici fizičkog.

– Fizičko osnovcima drže učitelji koji, neki manje, neki više, vježbe uspješno rade sa djecom. Zato sva struka nalaže, a i Evropska unija ide ka tome, da nastavnici fizičkog vaspitanja već od vrtića počnu da rade sa djecom – rekao je dr Marković.

Sadašnja uloga nastavnika je da bude motivator

– Što se same strukture časa tiče ona je ostala ista, ali nastavnik sada prvenstveno treba da bude motivator, neko ko će podsticati djecu na vježbanje, jer djeca se sve manje kreću i ne vježbaju – ukazuje.

Često možemo da čujemo odrasle kako komentarišu da su djeca ranije jedva čekala fizičko i da trče za loptom, a sad ih i to “smara”.

đaci osnovna škola djeca
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

“Pustite djecu da skaču i padaju”

– Odrastanje uz savremene tehnologije doprinijelo je dosta tome da se djeca ne igraju više. Tereni su ranije bili puni, sada su nam nažalost sportski tereni po parkovima poluprazni. Tu ima krivice i roditelja, jer oni čuvaju djecu pod staklenim zvonom: “nemoj da trčiš, oznojićeš se, pašćeš, nemoj da skačeš, povrijedićeš se”… Ne shvataju da jedan skok utiče nevjerovatno na razvoj kostiju i povećanje gustine kostiju. Sutra će to dijete biti stariji čovjek pa će imati problema – objašnjava.

Skokovi, padovi, sve je to sastavni dio odrastanja, i ne treba da djecu štitimo od toga, već kako savjetuje, treba da stvorimo bezbjedno okruženje, ali treba i da ih pustimo da se okreću, da skaču, padaju. Kako kaže: “ništa im neće biti”.

Dodaje i da je Srpski savez profesora fizičkog vaspitanja i sporta podnio inicijativu Privrednoj komori Srbije da povede računa tokom uvođenja takozvanog dualnog obrazovanja i da se posebna pažnja posveti fizičkom vaspitanju.

Djeca se upropašćavaju u teretani

Takođe, kao još jedan od problema, a i grešaka koje čine roditelji jeste to što iz raznih razloga oslobađaju djecu fizičkog vaspitanja.

– Ne shvataju da je to zločin prema tom djetetu. Taj isti srednjoškolac koji ne vježba, će onda poslije godinu, dvije plaćati neke fitnes centre i ko zna ko će raditi sa njima. Djeca se upropašćavaju u teretani i na nekim treninzima, pucaju im leđa, ukrštaju im se ligamenti, to ranije nije bilo moguće – priča dr Miroslav Marković

Da je veliki problem oslobađanje od fizičkog smatra i profesor fizičkog vaspitanja u Osnovnoj školi “Đorđe Natošević” iz Novog Sada, Branislav Tešić.

– Ja nemam moć da nikoga primoram da radi fizičko. Roditelji odu kod ljekara i traže da djecu oslobode fizičkog – rekao je ranije za Blic prof. Tešić.

Penjanje uz konopac i patkast hod

Ovaj profesor svoje učenike jednom prilikom stavio je na zanimljiv, ali i jednostavan test – penjanje uz konopac. Tom prilikom shvatio je da je situacija alarmantna, budući da je samo nekolicina djece mogla da uradi ovu vježbu.

– U moje vrijeme u čitavoj generaciji dvoje-troje učenika nije moglo da se popne uz konopac. Sada imamo situaciju da od cijele generacije od oko 110 učenika imamo samo dva dječaka koji to mogu da urade i to samo zato što van škole treniraju džudo. Niko drugi ne može. Kao što niko ne može da u usponu pređe preko razboja, što je prije bilo nezamislivo. Ne znaju ni na drvo da se popnu – priča prof. Tešić.

Nastavnici uočili deformitet nogu i kičmenog stuba

Vladimir Aničić, nastavnik fizičkog u OŠ “Slobodan Sekulić” iz Užica jednom prilikom je izjavio da su najčešće anomalije u pogledu fizičke sposobnosti djece deformiteti nogu i kičmenog stuba. U jednom razredu od 22-23 učenika, njih šest ili sedam ima značajne deformitete.

– Od petog do sedmog razreda đaci ne izbegavaju fizičko, već u osmom i tome su sklone uglavnom djevojčice. U našoj školi nije veliki procenat takvih, ali znam da u nekim drugim jeste. Određeni broj djevojčica ne radi fizičko da se ne bi znojile, a izgovori su od mjesečnog ciklusa, o kome naravno vodimo računa, do priče “boli me glava”. Dosta pričam sa djevojčicama, objašnjavam im da je zbog njihovog zdravlja bitno da zategnu stomak i leđa. Učim ih da pravilno idu, manekenskom hodu i okretu. Nose duboke patike i patkasto koračaju -ispričao je nastavnik Aničić.

A da bi išle kao dame, noga mora ići ispred noge.

– Hod vježbamo po liniji ili niskoj gredi. Ne moraju da nauče salto na gredi, ali mogu da pokušaju da naprave vagu ili urade okret za 180 ili 360 stepeni – dodaje ovaj užički nastavnik.

Kad vide kozlić izbezume se

Jasna Đukić, nastavnica fizičkog vaspitanja u Osnovnoj školi “Đura Jakšić” iz Kaća je jednom prilikom izjavila da se djeca izbezume kada vide kozlić.

– Neka djeca se prvi put u životu u šestom ili sedmom razredu susreću sa gimnastikom, odnosno preskakanjem kozlića. Izbezumljeni su, jer ne znaju kako da ga preskoče. Susrećem se i sa situacijom da djevojčice u sedmom i osmom razredu izbjegavaju fizičko i na tim časovima sjede. Mnoge od njih traže da budu i oslobođene, a ljekari im izlaze u susret – pojašnjava ona.

Srpskainfo

CATEGORIES
Share This