Legitimno je pravo svakog pojedinca da mijenja svoje mišljenje, a ima i ona da „samo magarac uvijek ostaje pri svome“. Međutim, u političkom životu Republike Srpske konvertitstvo je postalo specifična pojava i ekstremni fenomen, endemski poremećaj koji najbolje oslikava jad, bijedu i potpuno moralno posrnuće nekad ponosnog naroda.
Lakomi na novac i funkcije, a pritom neopterećeni bilo kakvim skrupulama, cijela plejada politički nekad važnih, danas nevažnih ili onda i sada potpuno nebitnih likova, u posljednjih 20-ak godina mijenjala je stranačke dresove kao čarape, okretala priču po potrebi novog gospodara, sa žarom fanatika ubjeđivala sebe i druge da je sve ono što su do juče pričali i za šta su se vatreno zalagali bilo pogrešno.
U siromašnom i duhovno posrnulom društvu, gdje se obraz i čast na dan izbora prodaju za 50 maraka, a za posao u državnoj firmi „daje guzice“, konvertitima nikad nije bilo teško da dobiju potreban broj glasova za prelazak cenzusa. Takvi se u posljednje dvije decenije kao muve u rojevima okupljaju oko najveće političke partije u Srpskoj i njenog lidera.
Međutim, nesreća i usud konvertita je da im novi gazda, kojem pored stola šene čekajući na zrno pažnje i ližući mu stope zbog privilegija i funkcija, nikad do kraja ne vjeruje. A, i zašto bi? Onaj ko je jednom izdao vjerovatno će izdati opet, čim se pojavi novi i moćniji gazda. Zbog toga je konvertite, s vremena na vrijeme, potrebno „klepiti po ušima“ i postaviti ih na mjesto. Na način kako to lider SNSD efektno radi već godinama.
Autor: Boris Knežević/srpskainfo
