Unajvećem gradu Srpske najobičnija limunada u koju je, nadamo se, potrošen bar jedan limun košta 5 KM. A kilogram limuna 3,5 marke. Mostarci sok plaćaju 6 maraka. Sarajlije i turisti, ako bi na Baščaršiju, fildžan kafe platiće 6 maraka.
Kaže naš narod, ćeif nema cijenu. Vodimo se time i kada zadnje pare ostavljamo u kafani. Narod smo koji u njima sklapa poslove, slavi rođendane, rođenje djeteta, utjehu pronalazi zbog ljubavnog promašaja…
Volimo i popiti i dobro pojesti. Volimo dobru pitu, ćevape, slasnu šampitu. Zato su nam pekare na svakom koraku, nema naselja na nema ćevabdžinicu i kafić.
Ne izbivamo iz lokala i pekara, ali i kukamo kako je skupo. I velika porcija ćevapa od 10 maraka, burek od 4,5 KM, parče pice od 3,5. Kukamo, pa kupimo.
Jer, limunada u kafiću je manje kisela nego kod kuće, domaća kafa nije tako lijepa kao espreso, kore za pite ko će da razvija, uprlja kuhinju, potroši struju.
Kafići su nam uvijek puni, to primjeti svako ko nas posjeti. Od Banjaluke, Sarajeva, Mostara, Trebinja. Strancima to baš upada u oči. Pa prvo pitanje bude „da li vi radite“. I kada čovjek realno pogleda, kako im objasniti zašto smo u kafićima i u 10 ujutro i u podne i poslijepodne. Drugo, vrlo razumno i logično pitanje je „odakle vam pare“? Sa ovim platama i troškovima i to njihovo zapažanje je na mjestu.
Ali, šta oni nama ima da pričaju. Oni idu iz pidžame u radno odjelo. Ne znaju da žive. Šta oni znaju šta je ćeif.
Kao i što ne znaju da je svaka deseta potrošena marka zarađena negdje u inostranstvu. Pametnom dosta.
Autor: Željka Knežević
Srpskainfo
