Zašto u SDS bježe od istraživanja javnog mnjenja

Iako se skoro svakodnevno licitira sa imenima kandidatima opozicije za inokosne funkcije na predstojećim izborima, interesantno je da SDS kao najjača opoziciona stranka ne provodi istraživanja javnog mnjenja kako bi utvrdila rejting mogućih kandidata.

U brojinim ranijim situacijama pred izbore su se dileme oko kandidata rješavale najčešće istraživanjem javnog mnjenja, što je moglo da posluži kao indikator šansi mogućih kandidata za pobjedu. Zašto se sada o tome ćuti, prije svega u SDS?

Nedavno je predsjednik SDS Branko Blanuša na jednom sastanku najužeg rukovodstva najavio mogućnost istraživanja, ali je prijedlog naišao na neodobravanje, pod izgovorom da su „sva ta istraživanja namještena“ i da im se „ne može vjerovati“. Iako postoji mogućnost manipulacije istraživanjima javnog mnjenja, prema mišljenju pojedinih visokih funkcionera SDS, razlozi su ipak druge prirode.

Strah od istine

Dok SDS u svojim javnim objavama širi neku vrstu optimizma u smislu „dolazi vrijeme promjena“, mnogima unutar te stranke je jasno da stanje u njoj nije ni približno dobro i da ne obećava dobar rezultat.

Zato je pitanje zašto se na tim istim sastancima Predsjedništva SDS iznose stavovi tipa „Blanuša sigurno pobjeđuje“ i „SDS je dio vlasti nakon izbora“. Čak se ide dotle da se predlaže da oba kandidata za ključne pozicije treba da budu SDS.

Razlog može da bude samo jedan: da se pravo stanje prikriva nerealnim procjenama i ambicijama, odnosno da se isključivo radi o pojedinačnim pozicioniranjima i borbi za mandate, sa više opcija političkog mešetarenja tokom kampanje, za vrijeme i nakon izbora. Time bi SDS kao jedina stranka starija od Republike Srpske sa državotvornom prošlošću, definitivno izgubio svoj kakav-takav integritet. Žalosna je činjenica da neki i u tome vide svoju šansu.

Druga opasnost za SDS jeste političko jačanje Draška Stanivukovića i njegovog pokreta koji prijeti preuzimanjem opozicionog liderstva. To je osnovni izvor neraspoloženja prema Stanivukoviću dijela SDS.

O širim lošim odnosima unutar opozicije koji ne obećava jedinstven nastup na izborima, imamo prilike da se skoro svakodnevno uvjerimo iz izjava pojedinih opozicionih lidera, jer su Dodik i SNSD skoro ostali zaboravljeni u međusobnom ratu opozicije.

Iskustva iz kojih se nešto može naučiti

Svojevremeno je u Srbiji Zoran Đinđić svoju nedovoljnu popularnost za pobjedu nad režimom Slobodana Miloševića nadomjestio podrškom kandidatu DSS-a Vojislavu Koštunici koji je tada bio popularniji i pobjedio. Sva istraživanja su tada to potvrdila.

Iako nisu bili na istom političkom kursu, DS i DSS su napravili kompromisno rješenje koje im je omogućilo pobjedu na izborima, a cijena podrške Koštunici je bila premijerska pozicija Đinđića. Svi pojedinačni interesi su bili podređeni promjeni režima u Srbiji.

Iako situacija nije identična, ona daje izvjesne analogije koje su moguće i u slučaju opozicije u Republici Srpskoj.

Da li će se neka slična solomonska rješenja pronaći unutar opozicije u Srpskoj znaće se vrlo brzo, kada strane izađu sa kandidatima na izbore. Ukoliko je opoziciji ovdje zaista cilj da se promjeni sličan režim onom u Srbiji, rješenja su vrlo jednostavna, a ukoliko se nastavi praksa međusobnog nadgornjavanja, očekivanja od promjena jedne loše politike koju vodi SNSD sa koalicionim partnerima – nisu realna!

Odgovor glasača će biti: I ovi na vlasti su bolji, kakvi su god, od ovakve alternative.

ISTOK