Veličanstveno svjedočanstvo o Blagoju Jovoviću koji je organizovao i sproveo atentat na Antu Pavelića: Hici u najvećeg krvnika Srba

Govorila je Blagoja junaka kćerka Marija  kao i profesor dr Marko M. Milović i novinar Vladimir Mitrić,uz pozdravne i prigodne riječi domaćina, profesora Mladena Stefanovića, koji je, kao i direktorka ustanove Tanja Mićić i urednica programa, Ana Stefanović, izrazio radost i zadovoljstvo što je Krupanj jedno od mjesta gdje se govori o takvom div junaku našeg roda.

U svijetu, kako je rekao čelnik Krupnja i Rađevine, „kada pokušavaju i da se ti zločini negdje revitalizuju, Blagoje Jovović je zapravo taj svjetionik, koji će, siguran sam, ipak izvesti sve nas na put pravde i istine, da su u toj takozvanoj NDH jednostavno počinjeni strašni zločini koje, nadam se, više nikada ni u jednoj državi neće ponoviti“.

-Zahvalan sam vam što ste večeras  sa nama i svima koji su došli – kazao je Stefanović. – Vjerujem da će i mnogi koji su  ovdje prenijeti priču o Blagoju Jovoviću, da će to interesovanje porasti svakako. Nadam se da će i mnogi ponijeti njegovo ime, pa i podignuti spomenici širom Srbije i, da kažem, po ostalim srpskim zemljama, u Crnoj Gori,  da se oda počast ovom čovjeku koji je zapravo uradio jedno veliko djelo.

Jer sada kada uzmete primjer, da li je to ubistvo na ovakav ili onakav način, a znate i Gavrilo Princip je na suđenju rekao: „Ja nisam zločinac, ja sam tiraninoubica. “Tako da mislim da je to imalo veliki značaj i da su na neki način sve te žrtve dobile zasluženu djelimičnu pravdu.

Profesor dr Marko M Milović podsjetio je, pored  ostalog, na činjenicu da  je jedino Nezavava Hrvatska imala logore za djecu.

U pitanju su, kako je rekao, logori Jastrebarsko i Sisak, mada su i u drugim logorima postajala odjeljenja za decu.  Logor u Jastrebarskom je osnovan 12. jula 1942. godine.

– Za tri mjeseca je umrlo u tom logoru najmanje 449 dece, uglavnom sa područja Kozare i Korduna a prema nekim podacima je za to vreme umrlo 768 dece. Pazite, samo u tom logoru, a djecu su ubijali u svim logorima koje su držali.

Razmišljajući koji posebno da izdvojim zločin ustaša Ante Pavelića, opredjelio sam se za Prebilovce, iako je u Jasenovcu, Kozari, Gradiški ali i na drugim mjestima stradalo mnogo više nevinih Srba.

Zašto baš Prebilovci? Zato što se o razmjerama stradanja u ovom selu čulo skoro na svim meridijanima svijeta, te u tom smislu navodimo i ocjenu lista – Asahišimbun (Asahi Shimbun) iz dalekog Japana, iznijetu 1999. godine u kojem se kaže da su Prebilovci selo koje je najviše stradalo u Evropi, a da je među četiri najstradalnija sela u svijetu u Drugom svjetskom ratu.  Pazite, na zemaljskoj kugli kada je cio svijet bio u ratu, u kojem  je stradalo desetine miliona ljudi,  ovo malo selo od hiljadu duša je proglašeno među četiri najstradalnija u svijetu, a prvo u Evropi. Za one koji ne znaju samo ću reći da je u pitanju pokolj učinjen u avgustu mjesecu 1941. godine.

O strahotama, mučenjima koje su činile ustaše Ante Pavelića su se čak i Nijemci zgražavali. Zamislite da su i Nijemce nadmašili u svojim zvjerstvima. O tome postoje i istorijski zapisi. U tom smislu ću istaći jedan podatak, u pitanju je 1942. godina, zločin u Gornjem Podrinju, mjesto Stari Brod od strane ustaškog zlikovca Jureta Francetića, jednog od glavnih komadanata Ante Pavelića.  Milovan Bakmaz iz Sokolovića kod Sokoca, jedan od malobrojnih preživjelih, između ostalog, kaže: “Moj otac nas ubaci na nekakav čamac i pređosmo Drinu. Tu ugledasmo Nedićevce i Nijemce kako razgovaraju, a onda sa jednim čamcem krenu patrola preko Drine, među narod, a druga uz Drinu i viču: Curik ustaš, curik ustaš… (u prevodu krenite nazad ustaše). Narod pršte kojekuda, neko pređe Drinu, neko bježi uz one strane.  Da nije bilo Nedićevaca i Nijemaca sve bi ono ustaše pobile, ne bi mogla Drina sve primiti, sigurno bi je začepili.“

 Mogli bismo mnogo, mnogo ovakvih i sličnih svjedočenja da istaknemo. Bilo ih je na žalosti i previše. Ovo je samo kap u moru, kap u okeanu koje sam naveo. Sve ovo napominjem, jer sam ubijeđen da je o ovim strahotama znao i srpski junak Blagoje Jovović. Svjestan je bio koliko rizikuje, a rizikovao je mnogo. Svoj život, život svoje porodice. No, uprkos  tom najvećem mogućem riziku nije se pokolebao u svojoj namjeri da osveti stotine hiljada nevino prolivene srpske krvi.

Kao što možemo da vidimo vunena vremena, o kojima je prije više od četiri decenije govorio naš poznati pjesnik Gojko Đogo, su bila prisutna i tada. Takvih vremena Blagoje je bio itekako svjestan, ali nije bio uplašen.  Pucanjem u nepomenika, želio je da srpskom narodu da pruži bar malo utjehe, neke minimalne satisfakcije. Uspio je u tome, iako iz tih vunenih vremena nikako da izađemo, a ne vjerujem da ćemo ni u skorijoj budućnosti.

Ko želi da sazna u koga je pucao Blagoje, neka pročita pjesmu “sinu tisućljetne  kulture“ Jovana Dučića jednog od najvećih srpskih pjesnika, iz koje treba izvući pouke. Ovu pjesmu je napisao 1941. godine, dakle prije Jasenovca, Kozare, mnogobrojnih hercegovačkih jama, Gradiške, Jastrebarskog, Prebilovaca i mnogih, mnogih drugih stratišta. U jednom stihu na specifičan, pjesnički način nas upozorava.

Vladimir Mitrić, novinar Novosti, rekao je da je Jovović veliki rodoljub, pravdoljub, vrstan vojnik i kraljevski oficir, častan čovjek i intelektualac kao i njegova kćerka Marija, koja je vrsni profesor i pisac.

-Marija je ova djela spremala temeljno pet godina, ovo je zbir činjenica i svjedočanstava, koja niko ne može da ospori – rekao je Mitrić. – Marija svjedoči o tim vremenima, odnosu nekih država prema najvećem zlu, onima koje su pružile utočište za čak 30 hiljada okorelih ustaša i njihovog poglavnika Antu Pavelića, najvećeg krvnika srpskog roda.  Marija svjedoči da Brozovu vlast nije zanimalo gdje je takav zlikovac. Sve su tobože znali, hvalili se da Ozna sve dozna, a nisu znali gdje je Pavelić.  I, nisu ga tražili i oni veliki bezbjednjaci sa srpskim imenima, kojima se i danas klanja i nose vijenci i cvijeće i snimaju filmovi i serije. A, umjesto toga, trebalo bi da se istakne da su oni oni kojima nije smetao krvnik, dok su ubijali na desetine hiljada nedužnih sunarodnika Srba ili ih mučili….

Mitrić je rekao da istina, Bogu hvala, izlazi na površinu i da je jedno od svjetala i predstavljanje djela o Jovoviću u 150 gradova Srbije.

-Blagoje nije htio da puca u Pavelića kad je bio u društvu žene i kćerke-ukazuje Mitrić. – Nije htio da uzme tašnu od koje se zlikovac nikad nije razdvajao da ne bi ispalo da su u pitanju hici iz koristoljublja. Pavelić je komentarom, posle pucanja, stavio do znanja da je svjestan da na njega nije pucala ruka Brozove Udbe, već neko ko je shvatio da čekajući da oni to učine, mogao bi da bude miran i spokojan.

Marija je rekla da je zadivljena prijemom u svim sredinama na lijevim i desnim obalama Drine, što je, veli, raduje, „jer su ljudi svjesni i cijene djelo njenog oca, koji je o tome ćutao pune četiri decenije“.

– Jako mi prija kad čujem da ljudi kažu kako lijepo priča Blagojeva kćerka – priča Marija. Puno sam istraživala u Argentini i kad je bila pandemija. U Buenos Ajresu sam našla mnoge informacije,  u arhivu imigracije. Jedan novinar mi je, prije nekoliko dana u Beogradu rekao da  sam donijela puno informacija koje su u Srbiji bile nepoznate ili nisu nam ranije dali da ih znamo. A, treba da se zna, pored ostalog, da su mnogi znali da se Ante Pavelić  nalazi u Argentini.

Marija je pričala kako se Blagoje u Ostrogu 1999 godine ispovidio mitropolitu Amfilohiju da je on organizovao i sproveo atentat na Pavelića. To je bilo vrijeme kada se, poslije čitavog pola vijeka vidio sa bratom Veljkom. Ona i majka su tada sa njim bile na Ostrogu.

-Mnogi me pitaju da li sam se iznenadila kad sam saznala od oca da je izvršio atentat na Pavelića, a uvek odgovaram da nisam ni malo – priča Marije. – Znajući kako dobru dušu ima, koliko voli svoj srpski rod i koliko ga, kako reče pjesnik, sve rane njegovog roda bole, to je za mene bilo sasvim, sasvim očekivano. Tome treba dodati njegov visok intelekt, iskustvo, hrabrost i vještine koje je pokazivao i u ratu u prije rata.

Blagoje  je rođen u Kosiću, selo kod Danilograda, u Crnoj Gori. 25. decembra 1922, a umro 2. juna 1999.

-Od djetinsva tata nas je učio srpski pjesmama,  htio da učimo ćirilicu, teško je bilo, naravno, ali smo naučili – kaže Marija. – On je teško pričao španski. Bio je to šou u kući. On je pričao malo španski, malo srpski. Neki miks, naravno. On nas je naučio puno stvari. Nama je pričao stalno, svaki dan, nešto kako je bilo u ratu, ali i kako su komunisti 1944 ubili mog djedu Jovu.

Atentat je bio, kako ističe Marija, ne 10 aprila, već dan ranije, 9 aprila 1957 godine.  i ovo je prava informacija, što je pisao Blagoje, bio je 9. aprila 1957. godine.

-Najvažnije je što je to  Blagoje Jovović uradio i da će da ostane u srcu srpskog naroda. Čovjek je  koji nikada nije zavoravio svoju otadžbinu, čovjek koji je pamtio šta je bilo NDH, u ratu on je vidio što kada je prošao kroz  Bosnu – poručuje Marija kojoj je direktorka Biblioteke Tanja Mićić uručila cvijeće i prigodne poklone.

ISTOK