U kakvoj su fukciji nerealne kandidature koje dolaze iz opozicije

Nadmudrivanje koje ovih dana slušamo od opozicionih lidera najmanje je u funkciji opozicionog jedinstva i pobjede njihovog kandidata na predstojećim izborima, a više liče na nesposobnost, liječenje bolesnih sujeta i neke druge računice nakon izbora.

Ne radi se samo o neskrivenom sukobu između Draška Stanivukovića i Nebojše Vukanovića unutar opozicionih redova čiji su proizvod toliko neozbiljne ponude da je pitanje dana kada će opozicioni glasači potpun izgubiti povjerenje u njihove „prijedloge“.

Potpuna enigma je još uvijek kakav će konačni stav zauzeti SDS, kao još uvijek najjača opoziciona stranka. Njihov stav iz vremena vladavine Milana Miličevića o obojici kandidata iz SDS, za predsjednika RS i srskog člana Predsjedništva BiH, zaista djeluju kao vrhunac nerealnosti, ali podgrijava sujetu onih koji žive na lovorikama prošlog vremena i državotvornom pedigreu te stranke.  Šta stoji iza takvog stava koji unaprijed isključuje ostale opozicione stranke, sasvim je drugo pitanje. Iako nije teško izvuči zaključak.

Neki od novopečenih članova Predsjedništva SDS su još uvijek zagovornici takvog stava SDS. A opet, jedan dio njih je mišljenja da bi čak i u konstelaciji tri kandidata za predsjednika RS, Branka Blanuše, Draška Stanivukovića i kandidata SNSD, pobjedio Blanuša. Potpuno je nejasno na čemu se temelji takva računica, ali se ona zagovara.

Za sada djeluje da opozicija, iako najavljuje skori dogovor, nije ni blizu istog, a nerealne procjene snage kandidata se mogu vrlo lako pokazati kao ustupak SNSD-u, za koji nekima izvjesno slijede određeni benefiti. Zato stavovi Blanuše da „SDS mora biti u vlasti nakon izbora“ ostavljaju prostor za razne špekuacije, ukoliko se ne napravi pobjednički rezultat.

I možda je krajnje vrijeme da se neki u opoziciji zamisle nad činjenicom da glasači nisu toliko glupi koliko im se to čini.

ISTOK