Srbi između integracija i fragmentacije: Da li region ponovo pravi nove granice među istim narodom?
Pitanje položaja srpskog naroda na Balkanu danas se više ne može posmatrati samo kroz klasične nacionalne ili državne okvire. Geopolitičke promjene, evropske integracije, članstvo u NATO-u i različiti spoljnopolitički pravci država regiona doveli su do situacije u kojoj Srbi prvi put u modernoj istoriji žive u potpuno različitim političkim, bezbjednosnim i civilizacijskim okvirima.
Jedni su već duboko integrisani u Evropsku uniju i NATO, drugi su kandidati za članstvo u EU, treći su formalno vojno neutralni, dok dio srpskog naroda i dalje živi u državama koje imaju veoma složene unutrašnje odnose i otvorena identitetska pitanja.
Takva fragmentacija otvara ozbiljno pitanje: da li dugoročno jedan narod može ostati politički, kulturno i nacionalno povezan ukoliko živi u potpuno različitim geopolitičkim sistemima?
Istorijski gledano, Srbi su i u mnogo težim okolnostima pokušavali očuvati osjećaj zajedništva. Čak i pod Osmanskim carstvom, kada nije postojala moderna srpska država, srpski narod je kroz Crkvu, jezik, tradiciju i zajedničku borbu za oslobođenje održavao svijest o pripadnosti istom istorijskom prostoru. Srbi iz Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Dalmacije i Vojne krajine, iako pod različitim upravama, osjećali su da pripadaju istom narodu i istoj istorijskoj sudbini.
Danas je situacija mnogo kompleksnija jer se fragmentacija više ne odvija kroz klasične okupacije, nego kroz različite političke i geopolitičke integracije.
Crna Gora je članica NATO-a i ubrzano ide ka Evropskoj uniji. Hrvatska je već duboko integrisana u zapadne strukture. Srbija pokušava balansirati između Evropske unije, Rusije i Kine. Republika Srpska formalno je dio BiH, ali politički vodi potpuno drugačiju retoriku od Sarajeva. Srbi na Kosovu žive u posebnom političkom vakuumu, dok se srpski narod u regionu sve više nalazi pod različitim zakonima, medijskim sistemima, obrazovnim politikama i bezbjednosnim savezima.
To ne mora automatski značiti nacionalni raspad, ali otvara pitanje koliko će dugoročno biti moguće očuvati zajednički politički i kulturni prostor.
Posebno je zanimljivo pitanje NATO-a. Danas dio Srba živi unutar NATO saveza, dok drugi dio NATO doživljava kao organizaciju koja je bombardovala Srbiju i Republiku Srpsku. Takav paradoks stvara duboke političke i emotivne podjele unutar samog naroda.
Slična situacija postoji i sa Evropskom unijom. Dok jedni evropske integracije vide kao civilizacijski i ekonomski napredak, drugi ih doživljavaju kao proces postepenog odricanja od suvereniteta i nacionalnog identiteta.
Upravo zato se danas postavlja pitanje da li srpska politika u regionu uopšte ima zajedničku strategiju ili svaka zajednica ide svojim putem bez šire nacionalne koordinacije.
Međutim, važno je razumjeti da savremeni svijet više ne funkcioniše po modelima iz 19. vijeka. Današnje povezivanje naroda ne mora nužno značiti život u jednoj državi. Evropska unija upravo pokušava graditi model u kojem različiti narodi ostaju povezani kroz ekonomiju, kulturu, infrastrukturu i slobodu kretanja, bez promjene granica.
Problem nastaje kada Balkan ostane prostor stalnih sukoba, podjela i geopolitičkih sudara velikih sila. Tada se i različite integracije pretvaraju u nove linije razdvajanja među narodima koji su istorijski povezani.
Zbog toga bi možda najvažnije pitanje za Srbe u regionu trebalo biti ne samo kojoj će vojnoj ili političkoj integraciji pripadati, nego kako očuvati međusobnu povezanost, kulturni identitet i političku saradnju bez obzira na državne granice i različite međunarodne saveze.
Jer istorija Balkana pokazuje da su podjele među istim narodom često bile najveća slabost koju su koristile velike sile.
A upravo danas Balkan ponovo postaje prostor velikih geopolitičkih prelamanja.
ISTOK
