Bijeda revizionizma: Milošević

“Vi možete da kultivišete jedno društvo samo ako mu se obraćate istinom o njemu.” (Latinka Perović)

5. oktobar pravi je povod da se pozabavimo bijednim pokušajima revizionizma novije srpske istorije. Balkanski narodi, kao i većina malih naroda, opsjednuti su falsifikovanjem vlastite istorije. Bugari su vjerovatno najgori, mi Srbi ih pratimo u stopu, a dišu nam za vratom komšije Hrvati. Odnedavno se pojavljuju i nove zvijezde na sceni tipa Makedonaca i Bošnjaka. Kičeraj sa Tvrtkom, ili arhitektonska rješenja centra Skoplja, jako dobro ilustruju do koje mjere neukusa to može ići.

Što se više bavim „slavnom“ srpskom istorijom, sve više uviđam koliko je to zapravo jedan opsežan revizionistički projekt, sastavljen od mitova, izvrtanja, poluistina i pukih laži. Ako i postoji neko opravdanje za takvo stanje kada su u pitanju događaji iz daleke prošlosti (poput mita o Kosovu) zamagljeni u viševijekovnoj distanci i odsustvu provjerljivih činjenica, naš revizionizam novije istorije je potpuno neprihvatljiv i neshvatljiv. Najnoviji primjer te vrste je pokušaj rehabilitovanja Slobodana Miloševića i reinterpretacija njegove uloge u istoriji srpskog naroda. Sve do mjere da se u srpskoj prestonici razmišlja o podizanju spomenika čovjeku poznatom u svijetu pod nadimkom „Balkanski kasapin“.

Kada sam prije par dana studentima postavio pitanje valorizovanja Miloševićeve uloge u našoj istoriji, većina je imala blago afiramtivan ili opravdavajući stav. Čak i oni koji ga preziru većinom ga preziru ne zato što je pokrenuo spiralu ludila koja je na kraju morala završiti u apsurdnim ratovima; već zato što je te ratove izgubio. Kao neko ko je živio u doba Miloševića, i bio direktan učesnik događaja u koje nas je  gurnuo, ne mogu a da se ne zapitam kako je to moguće? Kako je moguće da jedan Vojislav Šešelj – najogavnija, najantisrpskija i najnemoralnija ličnost koja se ikad pojavila na našoj političkoj sceni i dalje gostuje po TV ekranima i objašnjava nam kako „nije Slobo kriv“, već je to sve maslo zlog Zapada?

Revizionistička mašinerija

Objašnjenje je naravno očito: revizionistička mašinerija radi vrlo efikasno, a na raspolaganju ima  velike resurse države – od medija, preko crkve, do obrazovnog sistema. Oni se pokazuju sposobnim da nas ubjede da ne vjerujemo vlastitim očima i da preokrenu čak i najočitije, do kraja dokumentovane i dokazane činjenice.

Van svake sumnje Milošević je bio čovjek potpuno nedorastao istorijskom momentumu u kome se našao – vremenu sloma komunizma i pada Berlinskog zida. Do koje mjere on nije razumjevao te događaje, najbolje svjedoči sama činjenica da je u doba raspada socijalističkog bloka svoju partiju nazvao „socijalistička“.

Jednako je bio nesposoban da očuva sjajni proizvod koji mu je ostavljen u naslijeđe – Jugoslaviju. I da tu zemlju, praktički već spremnu za EU, uvede u zajednicu evropskih naroda. Ako već Jugoslavija nije bila njegov/naš izbor, da je bio iole pametniji mogao je bar izbjeći građanski rat. Za razliku od mudrih lidera, poput Vaclava Havela i Vladimira Mečiera, koji su Čehoslovačku proveli kroz „Baršunastu revoluciju“ i razdvajanje bez ispaljenog metka, naši „lideri“, a među njima je Milošević najkrivlji, odveli su nas u višegodišnji rat, razaranja i bijedu.

Oni koji Miloševića krive zato što je gubio ne shvataju da su to bili ratovi koje je bilo nemoguće dobiti u datim okolnostima. Ti ratovi su morali biti izgubljeni, jer su vođeni za u suštini nemoguću ideju „Velike Srbije“, tj objedinjavanja jedne nacije u jednu državu. Ta koncepcija nije propala zbog loše sreće, „antisrpske zavjere“, ili loše vođenog rata, već je naprosto bila nemoguća u Evropi nakon 1945.: evropske nacije definitivno su odbacile ideju promjene granica zbog etničkog nepodudaranja teritorije i stanovništva. Lukavi Tuđman je to na vrijeme shvatio i odustao od teritorijalnih zahtjeva prema BiH, tako da je Milošević ostao jedina budala na sceni. Iz današnje perspektive teško je uopšte i poimiti kako je bilo moguće da su on i ljudi oko njega bili toliki diletanti da tu elementarnu stvar nisu vidjeli i razumjeli.

Kao što je njegova politika bila protivna vremenu i prostoru u kome se pojavila tako je i autokratski režim koji je on uspostavio bio inkompatibilan sa Evropom s kraja XX vijeka. Iako je bio netalentovan za razumjevanje istorijskih okolnosti u kojima se država i narod nalaze, Miloševiću se ne može osporiti nesumnjivi autokratski talent na kojem bi mu pozavidjeli i korifeji autokratija iz prošlosti. Nama mrski Soroš jednom je prilikom označio i Miloševića i Tuđmana kao „male diktatore musolinijevskog tipa“. I bio je u pravu. Naš od milja „Slobo“, koristio je sve standardne autokratske tehnnike.

Poput izazivanja raznih isceniranih „događanja naroda“ tipa „Jogurt revolucije“ u Vojvodini, „Balvan revolucije“ u Hrvatskoj pa do profesionalnih demonstranata sa Kosova.

On je proveo i potpunu režimizaciju medija napadajući i gaseći sve koji nisu bili pod kontrolom. Još gore od toga, njegov režim je uveo šešeljizaciju javnog prostora, pretvarajući najcrnji šovinizam i neukus u nacionalni stav. Današnja Jovana Jeremić i Informer ne bi bila mogući bez Šešeljevih performansa  kod Minimaksa. Sjajne obrazovne i kulturne programe iz doba Jugoslavije Milošević je zamijenio smećem u kome su zločinci tipa Arkana promovisani u idole generacije „vidimo se u čitulji“, a pjevaljke sa dna kace postajale nacionalne ikone – preteče današnjih starleta.

Kao i svaki režim tog tipa on je bio agresorski prema vani a zločinački prema unutra. Likvidirao je ljude za koje je mislio da ga ugrožavaju, poput Ćuruvije ili Stambolića. Kao i svaki autokrata Milošević se nije libio da žrtvuje pojedince i grupe u ime „viših“ nacionalnih ciljeva.

Kao i svaki autokrata koristio je jeftini agresivni nacionalizam za unutrašnju homogenizaciju i obezbjeđivanje saglasnosti.

„Govno“

Najbolje ga je – i kao ličnost i po efektima opisao Koča Popović: „Da Slobo nije bio govno, Tuđman nikad ne bi pobijedio u Hrvatskoj… HDZ je pobijedio dobrim dijelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu.“

Posljedice

Posljedice njegove vladavine su zastrašujuće kako za morano biće tako i za biološki opstanak našeg naroda i osjetimo ih i dan-danas.

Bijeda, hiperinflacija, smrt, razaranje, poniženje osnovni su markeri njegove epohe. Slijedeći svoje lude fiksideje on nam je podario „gazda Jezdu“, Dafinu i novčanice sa bezbroj nula – simbol pljačke naroda od strane režima.

On nas je uveo u poniženje da smo kupovali gorivo u kanisterima i plastičnim bocama, a hljeb na bonove. Jedna od najupečatljivijih scena koja mi je ostala urezana u memoriji iz tog doba je kada se nekad pristojni i ponosni beogradski penzioneri bukvalno tuku za hljeb.

Itd.itd. Stravične posljedice njegove „patriotske“ politike nemoguće je pobrojati. Milošević&Co jesu bili „balkanski kasapin“, ali još tačnije bi ih bilo nazvati „Kasapin Srba“.

Zločin revizionista

Revizionisti žele da sve to sada zaboravimo. Ili bar opravdamo nekakvom „antisrpskom zavjerom“, Masonima, Vatikanom i sl. Posljedice takvog revizionizma su očite i predvidive: naši današnji političari prave copy-paste greške Miloševića. I to još shvataju kao vrhunsku državničku vještinu! Aleksandar Vučić – loša i morbidna parodija Miloševićevog režima, ponavlja njegove destruktivne metode, samo u još goroj i crnjoj izvedbi: od jeftinog populizma, destrukcije javnog mnjenja i eliminacije drugačijeg mišljenja, Happy/Pink smeća, izdajnici&strani plaćenici etiketiranja, antiZapad i antiEU politika i narativa, fantaziranja o „Rusi dolaze“, korupcije i kriminalizacije države … pa sve do retrogradnih i istorijski nemogućih shvatanja države. Kao i Milošević i on je kreirao nacionalističko-populistički inferno i upire se da ljude drži u mraku zatucanosti, mržnje, laži i neznanja.

Udruženi poduhvat mase revizionista u funkciji je tog mračnog cilja: da ovaj narod drže u mraku nerazumjevanja onog što se dogodilo i izvlačenja pouka. Nije naš najveći problem Milošević kao takav – svaki narod s vremena na vrijeme pogriješi u izboru. Već je problem ako to postane konstanta. Kao što se ispravno kaže: prvi put je omaška – drugi put je izbor. Ljudi mogu sebe samozavaravati kako hoće, ali to ima cijenu: svaki raskorak između stvarnosti i života se plaća. Mi možemo sanjati o obnovi Dušanovog carstva, dolasku Rusa, ili po ko zna koji put pokušati sa „liderskim državama“ tj manje ili više jakim autokratijama. I nadati se da će ovaj put to uspjeti. Međutim neće. Ali cijena će biti plaćena.

Pravo pitanje koje mi trebamo sebi postaviti glasi: ne da li je Milošević bio zločinac, autokrata i diletant – što su stvari u koje se ne može sumnjati, već kako je moguće da smo ga mi konstantno birali i slijedili, unatoč očite ludosti i očite nemoralnosti njegovih politika? Čak smo za njim krenuli pod NATO bombe, pjevajući na mostovima? Kako je moguće da se 5.oktobar nije desio 1991. ili bar 1995.? Postavljanje takvog pitanja je ono što revizionisti žele spriječiti. Jer kada se to jednom zapitamo, više nam se neće tako lako moći prodati diletantizam, pljačka i zločin kao „patriotizam“. Neće nam se desiti da u ime „viših“ ciljeva, i čekajući Rusiju koja nikada neće doći, istrpimo vize, osiromašenje i egzodus. Kako nas i dan-danas ubjeđuju Miloševićevi đaci:

Pri tome, bez trunke stida i srama, tvrde kako smo „lider“ u Evropi, a preporod samo što nije došao.

Aleksandar Savanović/BUKA