JAJCE, DANAS, BEZ SRBA: CRKVA BLISTA SA DVA VJERNIKA

Jajce, lijepi grad u BiH, koji je, posle minulog rata pripao Federaciji BiH, smješten na mjestu gdje se „grle“ Pliva i Vrbac, koji je, prvi put izgrađen u 14 vijeku, jedna je od najomiljenijih turističkih destinacija, danas, na lijevoj obali Drine i Save. Turisti, iz svih krajeva BiH, ali i iz susjednih država i inostranstva bukvalno hrle, očarani gotovo čarobnim  prirodnim ljepotama, bogatim kulturno-istorijskim nasljeđem, duhovnim zdanjima i sve na idealnoj nadmorskoj visini od 380 – 430 metara.

U Jajcu, danas, moglo bi da se kaže „nema šta nema“ da nije surove činjenice da su, ovdje Srbiji, kojih je pred rat bila skoro petina, svedeni na stotinak, ali najveći broj njih se samo formalno vodi, jer rade širom svijeta, gdje su porodice masovno otišle na početku rata kako bi sačuvali gole živote od ustaša. I to još jedom u vijeku!

Ovo je sumorna činjenica na koju ukazuje humanista, advokat i pravednik Dušan Tomić, koji je došao u grad, da kao predstavnik Dječje ambasade „Međaši“, ode u svaku školu, srednju i osnovnu, i nastavnicima i učiteljima, otvoreno,  saopšti, da je jedan od glavnih narkodilera u gradu baš njihov kolega.

-Za mene nema razlike kad su u pitanju ljudi, a posebno djeca, što sam pokazao u posljednje četiri decenije, kada je bilo najteže, pa tako bijem bitku da se stane na kraj onima koji drogom uništavaju živote ovdašnje djece i omladine -kaže Tomić.

-Usput sam ustanovio da je broj Srba sveden skoro na statističku grešku.Tužno, bolno, jadno, sramno…

Svjedok da je bilo Srba srpskih obilježja je i oronula kuća u gradu. Na njoj su ostale table da je bila valjevska, a sada je popa Milana Ilića. Za snimanje je trebalo i hrabrosti i upornosti, jer se tome, u prvi mah, usprotivio čovjek koji se predstavio kao „komandant Jajca“, kapiramo brzo, u ratu. Tog položaja se ne odriče.

Jedva daje „blagoslov“ da slikamo, a onda polako priča da je ulica, kad su protjerani Srbi na početku rata, ponijela ime Splitska, po želji tadašnjih hrvatskih eskremista. Nakndano je, veli dobila ime, „popa koji je bio dobar čovjek“. Pokazuje i da je tu Šantićeva ulica, a na našu sugestiju što nisu pokazali malo empatije prema Srbima, kao što je slavni Mostarac, autor pesme „Ostajte ovdje“, za ljude druge nacionalnosti i vjere, nije imao odgovor…

Jajce, koje je, po svoj prilici, dobilo ime po brdu jajastog oblika, bilo je mjesto Drugog zasjedanja AVNOJ 29. novembra 1943. godine, na kom je, naravno, bilo najviše vijećnika Srba, među kojima i tadašnji pravoslavni sveštenik Vlada Zečević.

A, danas ovaj grad, koji ima jednu od najljepših i najbogatijih pravoslavnih hramova u BiH, nema „redovnog“ sveštenika, pa dolazi paroh iz Jezera, iz Republike Srpske!?

-U crkvi, na bogosluženju, je jednocifren broj vjernika, sa sve sveštenikom koji dolazi, što je više nego tužno -kaže Tomić. -U vrikeme naše poskete bila su samo dva vjernika i to u doba kade se Bog javi. Crkva sija i blista. Nije bio problem da se povrati iz pepela i zasija, ali po volji ovdašnjih vladara, očito je, više za turističke potrebe, nego da bude duhovni centar Srba, jer znaju dobro da ih skoro više nema.

Drevni hram u Jajcu ustaše su srušile u junu 1941, zlostavljajući ljude na najmonstrouzniji način, čak muškarcima čupajući brkove. Sve je opljačkano, a ruina je pretvorena u klozet! Ustaški teror nad Srbima bio je, u najmanju ruku, krvoločan. Po selima su više puta palili kuće, dok nisu bili sigurni da su zatrali sva njihova ognjišta.

Advokat Tomić kaže da je takva naredba bila, i u minulom ratu, i to zvanična, prema Srbima u Konjicu i okolini, „gdje je nad njima, nesumnjivo, počinjen genocid“.

U Jajcu dobro pamte da je srpska crkva posvećena Uspenju presvete Bogorodice srušena u noći 10 i 11 oktobra 1992 godine. Tu su one „svetinje“, koje niko nije ni pipnuo, od Muzeja AVNOJ-a do spomenika drugu Moši Pijadi.

-O, Bože, kako bi bilo lijepo da, u ovoj ljepoti, žive svi oni čiji je ovo i zavičaj i gdje su im rodna ognjišta i korijeni -kaže setno Marina Mišković, ataše za kulturu i duhovnost DA „Međaši“.

-Naš čuveni psihijatar i pisac, akademik profesor dr Vladeta Jerotić, često je govorio da je za čovjeka najbolje, ako može, da živi tamo gdje je rođen. Mogu da zamislim koliko ljudi, danas, pati za ovim krajem. Jako, jako tužno.

ISTOK