“Ljudi sa sela posmatrali su nekako začuđeno i ćuteći sve to i izgledali su kao čovjek koji se tek probudio iza čudna sna, pa onako još bunovan sjedi u postelji i dolazi sebi. I prilazili su bojažljivo i oprezno slici Kralja Oslobodioca i dugo posmatrali onu dobru, sijedu glavu, koja je toliko dobra mislila i učinila svome narodu.”
Istorija pamti ime srpskog odreda koji je 21. novembra 1918. godine ušao u Banjaluku – bataljon 13. puka “Hajduk Veljko”. Oslobodioci su dočekani parolama: “Živio kralj Petar!”, “Živjeli osloboditelji!”, “Živjela antanta!”, “Dobro nam došli, braćo mila!”… Iako je javljeno da će srpska vojska kročiti u grad oko tri sata poslijepodne, ulice su se znatno ranije napunile znatiželjnim svijetom. Mnogi banjalučki Muslimani izašli su na ulice obučeni u svečane tradicionalne narodne nošnje. Srpsku vojsku su dočekali predstavnici Narodnog vijeća. Majora Dragoljuba Bajalovića i kapetana Todora Ilića, prve srpske vojnike koji su kročili na tlo slobodne Banjaluke, najprije je pozdravio gradski podnačelnik Pavo Grgić: “U ime grada i građanstva Banjaluke, srdačno vas pozdravljam i kličem vama i junačkoj našoj vojsci. Dobro nam došli! … Živjeli junački sinovi! Živjeli osloboditelji!”
Potom im se obratio predsjednik Narodnog vijeća Nikola Kostić sljedećim riječima: “Željno očekivana, braćo premila, dobro nam došli! Vijekovi su vas izgledali, gusle su vas dozivale, dobri junaci ginuli su sa imenom vašim na usnama, mnoge su se ruke u potaji širile, da vas prime u zagrljaj. I eto ispuni se san dugo snivani: Prvi put stupa noga srpskog vojnika na Krvavu Krajinu – hajdučko konačište Petra Mrkonjića… Blagoslovene stope vaše!” A major Bajalović je tom prilikom izjavio: “Dosta smo, braćo, krvi prolili dok smo vas oslobodili i još ćemo je proliti ako bude trebalo.”
Nakon svečanog dočeka na željezničkoj stanici, u pratnji razdraganog stanovništva srpska vojska je ispraćena prema tvrđavi Kastel. Jedan srpski vojnik održao je govor u kojem je upozorio na potrebu bratimljenja Srba, Hrvata i Muslimana i zajedničkog života u novoj državi. U pravoslavnoj crkvi i džamiji održana su blagodarenja u čast pobjede srpskog oružja. Svečani govor održao je vladika Vasilije Popović, koji je oslobodiocima poručio da su svojim junaštvom “nadvisili Kraljevića Marka, nadmašili Starinu Novaka”. Kada je potom zasvirala srpska truba, jedna od prisutnih žena je izjavila: “Danas smo konačno ustali iz mrtvih!”
Jedna od prvih odluka Gradske uprave po oslobođenju bila je da u znak zahvalnosti zbog angažovanja na pomilovanju 16 Srba osuđenih na smrt na Banjalučkom veleizdajničkom procesu, najpoznatija gradska ulica ponese ime španskog kralja Alfonsa XIII. Nakon godina pauze, kao znak novog vremena, u Banjaluci je održana predstava “Jazavac pred sudom”. Bio je to prvi veliki kulturni događaj u Banjaluci netom po oslobođenju. To naravno nije slučajno, jer je Kočićevo djelo bilo književno najsmjelija i najuspješnija kritika omraženih austrougarskih vlasti.
Nezadovoljni zbog oklijevanja vlasti u Sarajevu i Zagrebu, banjalučko Narodno vijeće proglasilo je 27. novembra 1918. godine direktno sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Bio je to konačni izraz vijekovnih narodnih želja za slobodom i stvaranjem zajedničke države.
SC
