Zapadni mediji pišu o kolapsu i teškom dolazećem vremenu

Na prvi pogled svjetska privreda izgleda umirujuće otporno. SAD je doživio procvat iako je trgovinski rat s Kinom eskalirao. Njemačka je izdržala gubitak ruskog plina o kojem je bila ovisna, a da nije pretrpjela ekonomsku katastrofu.

Rat na Bliskom istoku nije izazvao naftni šok. Jemenski proiranski šijitski pobunjenici hutisti, koji projektilima i dronovima gađaju komercijalne brodove u Crvenom moru, jedva su dotakli globalni protok robe. Kao udio u globalnom BDP-u, trgovina se oporavila od pandemije i predviđa se da će ove godine bilježiti zdravi rast.

Međutim, kada se stvar promotri dublje, vidljiva je krhkost trenutačnog stanja. Nakon što se godinama narušavao poredak koji je upravljao globalnom ekonomijom od Drugog svjetskog rata, danas je on na rubu kolapsa. Zabrinjavajući broj ‘okidača’ mogao bi pokrenuti sunovrat u anarhiju, gdje moć ima zadnju, a rat se ponovno pojavljuje kao pribježište velikih sila. Čak i ako nikada ne dođe do sukoba, efekat sloma svih normi na gospodarstvo mogao bi biti brz i brutalan.

Raspad starog poretka, kako u svojoj analizi navodi The Economist, vidljiv je posvuda. Sankcije se kao sredstvo koriste četiri puta više nego tokom 90-ih godina – SAD su nedavno uvele „sekundarne“ kazne subjektima koji pomažu rusku vojsku. U toku je rat subvencijama, dok zemlje nastoje kopirati golemu državnu podržku Kine i SAD-a zelenoj proizvodnji. Iako je dolar i dalje dominantan, a privreda u nastajanju je otpornija, globalni tokovi kapitala počinju se fragmentirati.

Institucije koje su bdjele nad starim sistemom su ili već mrtve ili ubrzano gube kredibilitet. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) iduće godine puni 30 godina, ali će zbog američkog zanemarivanja više od pet godina stagnirati. MMF je zahvaćen krizom identiteta, zarobljen između zelene agende i osiguravanja finansijske stabilnosti. Savjet bezbijednosti UN-a je paralizovan.

Raspad i previše zamisliv

Nadnacionalne sudove, kao što je Međunarodni sud pravde, zaraćene i interesne strane sve više i pritišću i koriste kao oružje. Prošlog su mjeseca američki političari, uključujući Mitcha McConnella, lidera republikanaca u Senatu, zaprijetili Međunarodnom krivičnom sudu sankcijama ako izda naloge za hapšenje lidera Izraela, kojeg Južna Afrika takođe optužuje za genocid na Međunarodnom sudu pravde.

Fragmentacija i propadanje do sada su nametnuli prikriveni porez na globalnu ekonomiju – primjetan, ako se zna gdje ga tražiti. Nažalost, istorija pokazuje da su mogući dublji, haotičniji kolapsi i da nakon što krene pad mogu udariti iznenada.

Prvi svjetski rat ukinuo je zlatno doba globalizacije za koje su mnogi u to vrijeme pretpostavljali da će trajati zauvijek. Početkom 30-ih, nakon početka depresije i Smoot-Hawleyjevih carina (radi se o zakonu kojim je provođena protekcionistička trgovinska politika u SAD-u, kojim su povećane carine na strani uvoz u SAD za oko 20 posto, a najmanje 25 zemalja odgovorilo je povećanjem vlastitih carina na američku robu, op.a.), američki uvoz pao je za 40 posto u samo dvije godine.

U avgustu 1971. tadašnji američki predsjednik Richard Nixon je neočekivano obustavio konvertibilnost dolara u zlato – samo 19 mjeseci kasnije, brettonwoodski sistem fiksnih tečajeva (sistem monetarnog upravljanja koji je uspostavio pravila za trgovinske odnose između SAD-a, Kanade, zapadnoevropskih zemalja i Australije te 44 druge zemlje nakon sporazuma iz Bretton Woodsa iz 1944. godine, op.a.) se raspao.

Danas se sličan raspad čini i previše zamislivim. Eventualni povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću s njegovim apsolutno isključivim načinom razmišljanja, nastavio bi eroziju institucija i normi, navodi Economist. Strah od drugog vala jeftinog kineskog uvoza mogao bi to dodatno ubrzati. Direktni rat između SAD-a i Kine oko Tajvana ili između Zapada i Rusije, mogao bi uzrokovati opšti kolaps.

U mnogim od ovih scenarija gubici će biti veći nego što mnogi ljudi misle. Iako je moderno kritikovati nesputanu globalizaciju kao uzrok nejednakosti, globalne finansijske krize i zanemarivanja klime, postignuća iz 90-ih i 2000-ih – vrhunac liberalnog kapitalizma – nemaju premca u istoriji.

Stotine miliona ljudi pobjegli su od siromaštva u Kini dok se zemlja integrisala u globalnu ekonomiju. Stopa smrtnosti dojenčadi u cijelom svijetu manja je od polovine one iz 90-ih. Postotak globalne populacije ubijene u sukobima na državnom nivou dosegao je najniži poslijeratni nivo od 0,0002 posto 2005. godine, dok je 1972. bio gotovo 40 puta veći.

Najnovije istraživanje pokazuje da je doba „Vašingtonskog konsenzusa“ (skup 10 mjera ekonomske politike za koje se smatra da sačinjavaju standardni paket reformi kojega za krizom pogođene zemlje u razvoju promovišu institucije sa sjedištem u Vašingtonu, kao što su MMF, Svjetska banka i Ministarstvo finansija Sjedinjenih Država, op.a.), kojeg se današnji lideri nadaju da će ga zamijeniti, bilo doba u kojoj su siromašne zemlje počele uživati rast, smanjujući jaz s bogatim svijetom.

Ide postupno pa udara naglo

Osipanje sistema prijeti usporavanjem tog napretka ili čak nazadovanje. Kada je jednom slomljen, malo je vjerojatno da će sistem biti zamijenjen novim pravilima. Umjesto toga, svjetski poslovi će se vratiti u svoje prirodno stanje anarhije koja pogoduje razbojništvu i nasilju.

Bez povjerenja i institucionalnog okvira za saradnju, zemljama će biti teže nositi se s izazovima 21. vijeka, od obuzdavanja trke u naoružanju u području vještačke inteligencije do saradnje u svemiru. Probleme će rješavati klubovi zemalja istomišljenika.

To može funkcionisati, ali će češće uključivati pritisak i gnjev, kao što je slučaj s evropskim carinama na ugljikovodike ili kineskom svađom s MMF-om. Kada saradnja ustupi mjesto snažnom naoružavanju, zemlje imaju manje razloga za očuvanje mira.

U očima Komunističke partije Kine, ruskog predsjednika Vladimira Putina i drugih cinika, sistem u kojem je sila uvijek u pravu ne bi bio ništa novo. Takvi akteri liberalni poredak ne prepoznaju kao provođenje uzvišenih ideala, već kao ispoljavanje sirove američke moći – moći koja je sada u relativnom opadanju.

Istina je da je sistem uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata uspostavio spoj između američkih internacionalističkih načela i njezinih strateških interesa. Ipak, liberalni poredak donio je goleme dobrobiti ostatku svijeta. Mnogi siromašni u svijetu već pate od nesposobnosti MMF-a da riješi krizu državnog duga koja je uslijedila nakon pandemije covida-19.

Zemlje sa srednjim dohotkom poput Indije i Indonezije, koje se nadaju iskoristiti prilike stvorene rascjepkanošću starog poretka na svom putu do bogatstva, u konačnici će se oslanjati na to da globalna ekonomija ostane integrirano i predvidljivo. A prosperitet većeg dijela razvijenog svijeta, posebno malih, otvorene ekonomije kao što su Velika Britanija i Južna Koreja, u potpunosti zavisi o trgovini.

Potpomognuta snažnim rastom u SAD-u, moglo bi se nekome činiti da svjetska ekonomija može preživjeti sve što joj se servira. The Economist pomalo mračno i upozoravajuće zaključuje i poručuje da – ne može.

(Jutarnji) Foto: Agencije/Ilustracija