Kada vam, na sve to i svakog ljeta izbije požar i kada se svakog ljeta nadgornjavaju ko je nadležan da ga gasi vjerujem da mnogi u sebi požele da jednom sve izgori, nestane! Da više nikome u ovoj zemlji nisu problem. Posljednji stepen očaja.
Ali, baš takve, očajne i beznadežne slučajeve obožavaju oni za koje glasamo. Na njima je najlakše bildati mišiće nacionalizma, politikanstva, glumiti pravnu državu, držati se procedura.
BiH je na mnogo načina jadna država, ali Oružane snage ipak imaju dva helikoptera opremljena za gašenje požara. Niko nije naredio da polete. A, trebalo je. To je po zakonu, ali i ljudski, jer prvo treba da iskoristimo ono što debelo plaćamo. Da, procedura je dugotrajna, ali budući da priča traje već danima, do sada su letjelice sigurno mogle da djeluju. Svaki minut čekanja u takvim situacijama od vatrogasca pravi piromana. Preskačući proceduru, tražeći prvo pomoć Srbije, naštimali ste Zukanu Helezu da po prvi put u ministarskom životu bude u pravu. Bravo.
Međutim, priča o poštovanju procedura i zakona u ovoj zemlji odavno nema smisla, posebno od tog istog Heleza koji je za dvije godine pogazio sve što se pogaziti dalo. Čovjek koji prijeti fantomskim dronovima, ni kriv ni dužan, našao se u situaciji da brani Okvirni zakon o zaštiti i spasavanju, koji kaže da inostranu pomoć tražimo kada iskoristimo svoje resurse, a odluku o traženju i prihvatanju pomoći donosi Savjet ministara BiH. Naravno, i taj zakon su izglasali naši poslanici.
Jasno je da lijepo zvuči kako helikopter Srbije gasi požar po Srpskoj, još ljepše da je stacioniran u Trebinju. Pomagala je Srbija mnogo puta i nama i cijeloj BiH, ali nemojte da sada ta pomoć bude politički uprljana, isforsirana, pa čak i suvišna.
P.S. Ako je nešto ovdje vrijedno hvale, onda je to Helikopterski servis Republike Srpske. Ne čekajući da političari iscijede kap iz suve drenovine, poletjeli su i sami ugasili požar. Opet. Sve to pored medicinskog transporta i prevoza zvaničnika.
