Neprijatne istine (ili: kako smo došli do SBU u Lavri)

1.) Ne prisustvujemo ničemu iznenađujućem u Ukrajini već logičnom i očekivanom ishodu viševjekovnog procesa uništavanja duhovnog i identitetskog jedinstva Male (= stare, centralne), Bijele i Velike Rusi(je). Od Srednjeg vijeka do danas djeluju sile koje su na tome neprekidno radile i polučile izvjesne rezultate. Međutim, nama ne mogu biti problem ni slanje krune „kralja Rusije“ iz Rima Danilu Galicijskom u XIII v, ni djelovanje Poljsko-litvanske države, ni Austro-Ugarske. Naš problem jesu procesi pounutrašnjenja, činjenica da ni nakon katastrofalnog učnika KP SSSR (b) i njene jugoslovenske ekspoziture u ruskom i srpskom društvu ne postoji presudna kritička svijest o pogubnosti pravljenja „unutrašnjih“, „republičkih“ a zapravo „državnih“ granica unutar SSSR-a i SFRJ kojima su se „obuzdavali“ „velikoruski“ i „velikosrpski“ „šovinizam“. Dakle: ne možemo kriviti jasne i nedvosmislene protivnike za njihovo djelovanje, nego se pitati zašto i danas nemamo društveni konsenzus o problematičnom pounutrašnjenju granica između jednog naroda koje je nacrtala ruka ljudi koji i danas imaju nasljednike u političkom životu ruskih i srpskih zemalja? Ako Ukrajina skida spomenike Lenjinu (koji je tu Ukrajinu stvorio tj. konačno uobličio), samo zato što je ti spomenici podsjećaju na sovjetsku prošlost, šta još treba da se dogodi da Rossiя uvidi zabludnost svog HH vijeka koja započinje 1917?

2 Svaka država nastaje sa određenim unutrašnjim ili spoljašnjim razlogom. Ukrajina je nastala kao anti-Rossiя, kao državolika strana kolonija čiji je jedini raison d etre oduvijek bio da bude „sanitarni kordon“ prema Rossiji. Na unutrašnjem planu tom rezultatu su bile podređene različite taktike u okviru iste strategije: tehnologija političkog je dopuštala i svojevsrtan igrokaz „prihvatanja ruskog jezika i kulture“ ali ne i russkog pa ni rossiйskog političkog i nacionalnog identiteta. U Ukrajini je djelotvorno eksperimentisano sa višeputanjskim projektom derusifikacije ponekad i prividnom „benevolentnošću“ prema ruskom jeziku i kulturi (treba li nas podsjetiti da su sadašnjeg predsjednika-portparola Zelenskog izabrali proruski a ne proukrajinski birači?).

Model je poznat iz političke teorije i prakse: prvo se politički sistem jedne lažne države instaliraju dvije opcije – „građanski“ nacionalizam u kome navodno „ima mjesta“ i za „jezik i kulturu“ onog nepožljenog (dobri policajac) pod uslovom da se prihvati „državni identitet“ – onaj „ukrajinski“, a naporedo sa njim postoji i zastrašujući etnički nacionalizam koji prijeti progonom svima koji ne prihvataju formulu „jedan jezik- jedan narod – jedna država“ (i „jedna“ tj nekanonska crkva). Dakle, dilema je oduvijek lažna: ili „fina“ ili „gruba“ Ukrajina. Napušteno od matice koja i sama uglavnom ima elitu koja je pounutrašnjila nekadašnje republičke kao „državne“ granice, populacija prepuštena takvom izboru gradi „državotvorni“ i zajednički identitet – ukrajinski – iako dominantno u jezičkom i kulturnom smislu govori ruskim jezikom. Višedecenijska zapuštenost ruskojezičnog stanovništva (nekadašnjih „russkih“ a sada uglavnom vrlo lojalnih „ukrajinaca“) podjednako ide na dušu Kijevu i Moskvi.

3.) Dakle: djelotvornost izgradnje „nove države“ direktno je zavisna od stepena pounutrašnjenja njenih „granica“ sa „državnim granicama“ od strane one države i naroda od kojih je nova nastala i kojima se ona suprotstavlja. Ukrajina ne bi bila moguća da već decenijama moskovska politička i finansijska elita sa jedne strane nije bila sviknuta sa njenim postojanjem, da nije o njoj razmišljala kao o prostom logističkom problemu u tranzitu nafte. Višedecenijsko djelovanje ukrajinizacije nije preobrazilo samo Ukrajinu već je djelovalo i unutar Rossije. Gubitak Ukrajine istorijski nesvejsna i nezainteresovana elita uglavnom je ublažavala narativom o „dvije najbliže države“ i „drugoj ali bliskoj državi“, „dva bratska naroda“ koji takvi ostaju i u „novoj stvarnosti dvije države“. Iako se ukrajinska elita već decenijama trudila da jasno stavi do znanje onoj moskovskoj da joj je Ukrajina – anti-Rusija, u Moskvi se to nije vidjelo ili se nije željelo vidjeti. Decenijama je prostor u kome je sve još govorilo na ruskom i bilo integrisano u sverusku kulturu prepuštan antiruskoj kulturnoj i političkoj propagandi, a sama Rusija nije nudila nijedan integrativni, originalni, sveruski sadržaj već je i na ruskom jeziku nudila jednu bezličnu masovnu kulturu Megalopolisa koja nije ni bila usmjerena na integraciju sveruskih prostora.

Pounutrašnjenje granica Ukrajine i Rusije nije prestalo čak ni nakon Evromajdana, kada se o Donbasu malo čulo u Moskvi, osim u patriotskim krugovima. Navikavani decenijama da im je Ukrajina „bliska, ali tuđa“ država, mladi Rusi nisu bili u stanju ni da pojme zašto se u takvoj „bliskoj“ državi ljudi usmjeravaju protiv Rusije niti zašto bi njih trebalo da se tiče nešto u „drugoj državi“. Dezorijentišući kapacitet jednog protivrječnog političkog predstavljanja dvostruko je onesposobljavao Ruse da pojme šta to ne valja u Kijevu i zašto bi se to uopšte njih ticalo. Ograničenja ovakvog vaspitanja vidljiva su na svakom koraku danas.

4.) U crkvnemom smislu, Moskva je bila zabrinuta dominantno za kanonsko jedinstvo kanosnke Crkve sa njom, ali ne i za procese identitetske razgradnje tog jedinstva koji su se odvijali i unutar same Crkve. Decenijama je ukrajinizacija kanonske Crkve vođena ne samo pod pritiskom „države“, već i iznutra, iz Crkve, od strane kadrova školovanih u Moskvi ili poslanih iz Moskve, kao svojevrsna „kompromisna“ i „mudra“ taktika podilaženja novostvorenoj Ukrajini i njenim anti-moskovskim sentimentima. Paralelno su bili dejstvujući narativi o „sveruskom jedinstvu“ i „ruskom svijetu“ koliko i oni koji su naročito nuđeni i izvoženi iz Moskve a koji su i drugim pomjesnim Crkvama nudili „ukrajinsko rješenje“ kao „odličan model“ za uređenje crkvenog stanja u novostvorenim državama. Autonomija i samouprava (nisu iste stvari prema ustavu RPC MP) koje su date UPC predstavljane su kao adekvatna rješenja, iako je srž njihovog stvaranja predstavljalo pounutrašnjenje novostvorene situacije koja je neposredni rezultat rusofobije. Crkva koja je spremna da „mudro“ prihvati anti-Rusiju ali i da radi na tome da druge „realije“ nastale na razbijanju pravoslavnog jedinstva drugih naroda dobiju svoja „mudra“ i „adekvatna“ rješenjane ne može očekivati da će rezultati biti drugačiji od onih koje gledamo danas.

5.) Dokle god su unutar istorijskih pravoslavnih slovenskih Crkava dejstveni protivrječni pristupi pitanjima suštine života Crkve tj. dokle god paralelno sa vijekovnim poslanjem, sržju, središtem života Srpske i Ruske Crkve budu djelovali moćni krugovi (post)modernističkog usmjerenja koji školuju sveptenstvo i obmanjuju narod tvrdnjama da je „Crkvi nema nikakav odnos prema pitanjima političkog uređenja“ tj. dokle god su u suprtnosti vijekovni etos Crkve (koji je prenosio hrišćanski način života kao konkretnu zavjetnu zajednicu) i novostvorena ideologija crkvene nezainteresovanosti za nacionalno pitanje i sudbinu, pomjesne pravoslavne Crkve neće biti kadre da se odupru dezintegraciji, nasilju, uništavanju kojima su izložene. Ako naše sveštenstvo nema onoliko patriotizma, odanosti Zavjetu predaka, samosvijesti i političke kulture koliko da shvati da su sve države stvorene radi razbijanja Cjeline Tijela Hristovog – upravo to i ništa drugo, ne možemo očekivati od vijernog naroda da bude bilo šta drugo do plijen političkih sila usmjerenih na razbijanju pravoslavne Crkve. (Imajući na umu da autoru ovih redova, na ovu konstataciju, na saborima srpskog sveštenstva, neko od braće i saslužitelja po pravilu izdeklamuje „simvol vjere“ teološkog modernizma: „Crkvu ne treba da zanima Srpstvo već Hristos“ – kao da Srpstvo i nije drugi naziv za konkretno življenje Tajne Hristove – dugo će potrajati da sačekamo kraj autošovinističkog samouniženja i samoukidanja narodnog smisla srpskog sveštenstva. A do tada, ne možemo biti „iznenađeni i uvređeni“ što lažne države stvorene zarad naše eliminacije djeluju upravo tako).

6.) Danas je za ispravljanje grešaka u samoj Ukrajini kasno. Ukrajinizaciju su vršili zajedno strani fakztori, „država“, nekanonsko pravoslavlje i kanonska Crkva, kojoj nijedna taktika ni strategija nije pomogla da je anti-Rusija prihvati kao svoju. Ukrajina će zato eliminisati sve što makar podsjeća na Moskvu – svim oblicima nasilja. Nakon što se SVO završi, na prostoru Ukrajine neće biti moguć opstanak bilo čega i bilo koga ko makar miriše na Rossiю. Pitanje prostiranja takve Ukrajine i pitanje uređenja Crkve u takvoj Ukrajini zavisiće od ishoda SVO. Jedno je sigurno: prošlost se ne može vratiti, „svako carstvo koje se razdijeli u sebi opustjeće i dom koji se razdjeli u sebi opustjeće“ (Luka 11,17). Crkvu Hristovu Ad pobijediti neće, ali ako mi nemamo snage da svjedočimo jedinstvo svoga naroda nasuprot silama podjele, ako su komunističke granice svetinja srpskog i ruskog sveštenstva a pitanja identiteta „nevažna“ naspram jedne isprazne teatralne ritualistike „liturgijske obnove“ – onda se naša svrha u istoriji završava i samoukida.

7.) Rossiя i Ukraiina nikada više neće pripadati istom svijetu – to je jasno svakome u Kijevu i Moskvi. Osnovno pitanje Rossie nije ono o geopolitičkom usmjerenju zemlje već o njenom kulturnom i identitetskom sadržaju. O njenom smislu. Ako na Dnjepru sada stoji granica između dvije „države“, a zapravo civilizacije – u čemu je ta granica? Da li se u ruskoj kulturi rađaju ljudi koji dijele jedan kolektivni individualizam ili postoji jedna fizionomija sabornosti? Da li su Rusi – 150.000.000 ljudi sa pasošem RF ili narod, Crkva, obщestvo? Koji je to sadržaj ruske ideje koji čini bыt i bыtie russkogo čeloveka različitim od onoga sa druge strane Dnjepra? Koji su to sadržaji srpskog identiteta življeni kao sadržaji života koji jednog Srbina ili Rusa obavezuju o usmjeravaju ka njegovoj konačnoj sudbini i svrhi u svijetu?

Odgovori na ovo pitanje povezani su sa istorijskim događajima, kao što su istorijski događaji rezultat naših orijentacija ili njenih nedostataka.

Sveštenstvo kome ne znači ništa kosovski Zavjet nikada neće pojmiti Novi Zavjet.

Narod koji ne vidi sebe kao presjek svojih predaka i potomaka, obrukaće pretke i neće imati potomke.

Crkva koju ne zanimaju sile usmjerene na njeno razdjeljivanje kada su te sile u povoju – svjedočiće krvlju svoje biće kada se te sile sasvim osnaže.

(IN4S)