Neko potpuno neuk, ko nema pojma o geografskim veličinama pojedinih zemalja, njihovoj snazi i uticaju na globalna svjetska zbivanja, slušajući višemjesečne poruke podrške predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika republikanskom kandidatu za predsjednika SAD, komotno bi mogao pomisliti da se međunarodne krize, sukobi i visoka svjetska politika „prelamaju“ u Banjaluci.
Kad Mile poruči da podržava Trampa i da će njegovom pobjedom sigurno doći do promjena u odnosu Vašingtona prema BiH, prosječan obožavalac političkog lika i djela lidera SNSD može povjerovati da je aktuelni predsjednik Srpske, u najmanju ruku, kućni jaran ili kum sa Donaldom i Melanijom, da mu oni otkrivaju poteze koje će povlačiti na globalnoj sceni čim se vrate u Bijelu kuću, te da je bratu Donaldu odbrana Srpske od „odmetnutih“ američkih ambasadora i bošnjačkih unitarista, maltene, u istoj ravni prioriteta kao izgradnja zida prema Meksiku, postizanja strateškog dogovora s Putinom ili „obuzdavanja“ kineske ekonomske moći.
Prirodno je i normalno da običan čovjek ima svoje favorite u sportu, muzici ili politici. Nije sporno ni to da svaki političar navija za nečiju izbornu pobjedu u ovoj ili onoj državi. Neki ljudi su lakši za saradnju, s drugima to teže ide. Međutim, takav luksuz teško sebi mogu da priušte političari na najvišim funkcijama, posebno ako se radi o političarima iz malih, ekonomski oronulih i demografski posrnulih zemalja.
Još kad se tako mali i nebitni počnu petljati u unutrašnje stvari velikih i moćnih, najčešće se stvara recept za katastrofu. A tu onda ni motivacioni hitovi Mitra Mirića ništa ne pomažu.
Agencije
