Svoju mladost proveo je asketski, živeći u zajednici s drugim monasima u neprekidnoj molitvi i izučavanju svetih knjiga.
U svojoj pjesmi “Slovo o mukama”, Sava opisuje svoja iskušenja kao monaha, jer đavo iskušava kroz tjelesnu strast lijepe mladiće i djevojke. Crnjanski u djelu o Svetom Savi piše da se on odrekao mladosti i vanredne muške ljepote svoje zarad asketskog života.
Kao i njegov otac, Stefan Nemanja nije ima veliku blagonaklonost prema srpskim seljacima, pogotovo onima koji su za njega bili nevjernici ili bogumili. Jednom prilikom je dao nekoliko srpskih sela kao poklon monasima Hilandara na uživanje. Nije volio narodne pjesme i igre, pa je kasnije, uz podršku crkve i srpske vladajuće elite, pokušao da zabrani pučke zabave. Ta zabrana je trajala do 19. vijeka, piše Svetozar Matić u djelu “Naš narodni ep”.
S druge strane, upravo je takva Nemanjina i Savina stroga bitka za pravoslavlje učinila da ono postane zvanična srpska religija. Savina vjera je bila takva da je potpuno pod svoje pridobio svoga moćnog oca, koji je, konačno, kao monah u Hilandaru i umro.
Po smrti brata Stefana Prvovjenčanog, Sava je odlučio da novi kralj Srba bude Radoslav. Iako nije želio svjetovnu vlast, uticao je na potonje vladare Srbije, a lično se trudio da putuje i prenosi ljudima pravoslavne duhovne vrijednosti.
Još dok je bio dječak gledao je Fridriha Barbarosu na čelu krstaške vojske koja se kretala ka Jerusalimu. Išao je na hodočašće u Svetu zemlju i podigao konake, metohe za srpske monahe u blizini Jerusalima, a na brdu Sion im je sagradio manastir. Sava je bio veoma poštovan od strane jerusalimskog patrijarha Atanasija Drugog, koji mu je predao crkvu svetog Siona na upravljanje.
Par godina kasnije, u četvrtom krstaškom ratu crkva je spaljena.
(Srpskinfo)
