Nina Babić: Slikarstvo je otporno na brzinu savremenog života

Izložba obuhvata slike, crteže, skulpture, video-radove i instalacije.

Kako je javljeno iz MSU RS, osmišljena je sa ciljem da predstavi kontinuirano umjetničko djelovanje Nine Babić tokom posljednjih 20 godina, koje odlikuje ekspresivan slikarski jezik i vjernost slici kao mediju, stvaralačka produktivnost, intenzivno prisustvo i vidljivost na domaćoj i regionalnoj umjetničkoj sceni, kao i dugogodišnju posvećenost likovnom pedagoškom radu.

„Svoj autentičan umjetnički izraz počela je da uobličava još na studijima slikarstva 2005. godine i do danas ga je zadržala suštinski nepromijenjenog. Njene radove nastale u rasponu od dvije decenije povezuje ista koncepcijska nit, zbog čega slike sa početka ovog vremenskog razdoblja djeluju jednako svježe, aktuelno i iznenađujuće zrelo u poređenju sa nedavno naslikanima, čineći tako kompaktnu cjelinu i jedan velik zaokružen ciklus“, rečeno je iz MSU RS u najavi izložbe o kojoj je više za „Nezavisne“, uoči otvaranja, govorila i sama autorka.

NN: Izložba predstavlja 20 godina Vašeg umjetničkog rada. Kako danas gledate na kontinuitet vlastitog slikarskog izraza i šta se u tom periodu najviše promijenilo u Vašem pristupu slikarstvu?

BABIĆ: Kad pogledam unazad, posmatrajući svoj dosadašnji rad, razmišljajući o svom slikarskom izrazu najviše sam, mogu slobodno reći, ponosna, jer sam ostala dosljedna sebi i svojoj suštini. Kontinuitet i vidim kroz svoju potrebu da kroz sliku, kroz umjetnost, komuniciram sa svojim iskustvima i s posmatračima. Promjene su neminovne, promjene znače rast, ali kad promislim o promjeni u samom pristupu, mislim da sam više direktnija i manje zainteresovana da se dopadnem ili da zadovoljim očekivanja sistema. Mislim da mi sada slika dolazi kao ogoljeno emocionalno stanje bez toga da razmišljam o estetici ili formi.

NN: Vaši radovi često se bave temama identiteta, porodice i pripadnosti. Zašto su ove teme i dalje važne u savremenom društvu?

BABIĆ: Mi danas živimo u vremenu kada imamo privid slobode, a smatram da čovjek nikada više nije bio usamljeniji i zbunjeniji po pitanju toga ko je i gdje i kome pripada. Pitanje identiteta je nešto o čemu danas pregovaramo, mijenjamo ga i gubimo, naročito u društvu poput našeg, gdje i dalje imamo porodične i kolektivne strukture prividno snažne, ali često i opterećujuće. Tema pripadanja za mene je ovdje ključna, jer nam ona otvara pitanja: da li pripadamo drugima, porodici, tradiciji, partneru ili pripadamo sebi? Postavlja se pitanje da li je uopšte moguće biti svoj i pripadati sebi u prostoru koji stalno traži da se uklopimo?

NN: Koliko lično iskustvo utiče na nastanak Vaših slika i u kojoj mjeri ono postaje univerzalna priča razumljiva široj publici?

BABIĆ: Lično iskustvo je uvijek početna tačka mog stvaralaštva. Ne mogu da gradim i stvaram nešto, a da prethodno nisam to proživjela, a onda da očekujem da će mi posmatrač povjerovati. Moje slike nastaju iz unutrašnjih konflikta, preispitivanja, pitanja i samih iskustava. Međutim, to nije jer je ispovijest koju će publika samo iščitati, to je iskustvo koje je i univerzalno. Posmatrač prepoznaje šta je laž, a šta je istina, ne trebaju mu nužno detalji neke priče, on će osjetiti emociju, te kroz moju emociju pronaći i svoju. Kroz moju priču oni će iščitati svoju priču, svoj osjećaj nesigurnosti, osjećaj gubitka, žudnje, pripadanja ili nepripadanja. U tome je moć umjetnosti.

NN: Vaš umjetnički rad često otvara pitanja položaja žene u savremenom balkanskom društvu. Koliko se, prema Vašem mišljenju, pozicija žena umjetnica danas promijenila u odnosu na period kada ste započinjali karijeru?

BABIĆ: Promjene su vidljive, ali ne onoliko koliko bi trebalo. Da, žene danas imaju više vidljivosti, više prostora, mogućnosti. Negdje mi se čini da su se žene „izjednačile“ sa muškarcima, što ne smatram nužno plusom. Mislim da je to bio pogrešan pristup, jer mi se nikada ne možemo izjednačiti zbog same različitosti. Čak mislim da danas to više i nije tolika tema, položaj žene, ali naš profesionalni uspjeh nosi određene terete koji nisu vidljivi i mislim da su zanemareni, jer zaboravljamo da se i dalje na nas stavlja teret, da pored profesionalnog rada, mi i dalje moramo da budemo savršene majke, partnerke, društveno prihvatljive. Ukoliko ne ispunimo maksimalno sva očekivanja na svim poljima, onda postajemo prostor za osudu. Tako da se ta promjena možda prividno desila, ali suština je ostala manje-više ista.

NN: Da li smatrate da se žene u umjetnosti i dalje suočavaju sa specifičnim izazovima i očekivanjima, i na koji način se to reflektuje u umjetničkoj produkciji?

BABIĆ: Naravno, žene se i dalje suočavaju sa pritiscima da budu umjerene, da ne budu radikalne, da se ne bave nekim neugodnim temama, pogotovo da ne pričaju preglasno o seksualnosti, traumi ili nekom psihološkom procesu. Ako sagledamo na koji način se to reflektuje u umjetničkoj produkciji, zaključićemo da je tako, jer žene često stvaraju i grade nešto iz prostora borbe. Stalno je neka borba, borba za slobodu, za prostor, za pravo da budu otvorene i kompleksne. Pa je možda i zato ženska umjetnost snažna, jer je nastala na takvim temeljima.

NN: Paralelno sa umjetničkim radom, godinama ste posvećeni i pedagoškom radu. Koliko rad sa mladima utiče na Vaš kreativni proces i pogled na savremenu umjetničku scenu?

BABIĆ: Prva riječ koja mi je na pameti je učenje i zaključak koliko ja u stvari učim od tih mladih ljudi. Rad sa mladim ljudima, sa djecom, nešto je najdragocjenije što imam u svom procesu. Oni me konstantno drže budnom, oni su naše ogledalo vremena i društva, a meni lično podsjetnik na onu iskrenu početnu energiju stvaranja, koja je, čini mi se, kako vrijeme prolazi, jedina i iskrena, samo je negdje u procesu izgubimo želeći da se prilagodimo. Pa mislim da mi je i to negdje cilj u radu s njima, da im ne odsiječemo krila koja tek treba da narastu, nego da njegujemo, a oni kad polete, tad mijenjaju svijet nabolje.

NN: Koliko je za Vas važno da slika kao medij ostane centralno sredstvo izraza u vremenu dominacije novih tehnologija i digitalnih formata?

BABIĆ: Za mene je slika ostala i dalje jedan od najmoćnijih medija, jer nosi i fizičku prisutnost, tragove postojanja. Ne mislim, naravno, da tehnologiju treba odbaciti, ali primjećujemo da je u digitalnom svijetu sve brzo, prolazno i filtrirano, da ne kažem, površno. Slikarstvo, suprotno tome, traži posvećenost, neku vrstu sporosti i promišljanja, slikarstvo je otporno na brzinu savremenog života. Slikarstvo i živa umjetnost nas čuvaju od površnosti.

NN: Šta biste željeli da publika ponese sa sobom nakon susreta s ovom izložbom – pitanje, emociju ili preispitivanje vlastitih iskustava?

BABIĆ: Ne bih mogla da izdvojim samo jednu emociju ili pitanje. Voljela bih da publika ponese osjećaj da nije sama, da u mojim radovima prepozna vlastite unutrašnje procese, strahove i čežnje. Ja ne nudim odgovore, nudim preispitivanje, nudim prostor gdje se emocija ne potiskuje nego priznaje, sebi i drugima. Možda sve zajedno, jer je neodvojivo i pitanja i emocija i iskustvo, svi smo satkani od istih, samo koliko smo hrabri da to kažemo naglas.

NN: Kako vidite dalji razvoj svog umjetničkog rada i koje teme trenutno najviše zaokupljaju Vašu pažnju?

BABIĆ: Već gore spomenuto ja stvaram iz svojih iskustava, svaka druga polazna tačka bila bi pogrešna. Svako iskustvo, svako promišljanje, nadovezuje se jedno na drugo, ali se i mijenja, pa me možda i to najviše zaokuplja, šta se dešava kada čovjek shvati da mora da se mijenja, da mora nešto da promijeni, čak i kad ga ta promjena boli. Gdje je taj trenutak preloma, kada rušimo stari identitet, a nismo još stvorili novi, možda je i to prostor gdje nastaje moja umjetnost.