Jedan od omiljenih lajtomotiva naših PINK/Happy/Informer “patriota” je fantaziranje kako se Evropska unija raspada, ili, što bi rekao kancerogeni dvojac Marić/Šešelj – “dok mi ispunimo uslove, EU neće ni postojati”. U stvarnosti međutim, svjedoci smo da je EU netom zaokružila svoju teritoriju. Ulaskom Bugarske i Rumunije, šengen zona se prostire na cijelom kontinentu.
EU je tako postala najveća zajednica različitih slobodnih (npr. u smislu slobode kretanja) nacija u istoriji – jedan projekat bez presedana, u kome su narodi koji su vijekovima međusobno ratovali, ubijali se, pljačkali, varali, masakrirali i mrzili, na kraju dostigli takav stepen emancipacije da mogu živjeti zajedno u slozi i usklađivati svoje poteze i politike. U toj fascinantoj priči, ostao je samo jedan mali geto – provincija u srcu Evrope, koju, nažalost, činimo mi Srbi, sa nekoliko okolnih, jednako neuspješnih naroda.
Kako sijemo, tako i žanjemo
Posljedice ove tužne i po nas sramotne činjenice su sumorne. Što je i logično: ako sebe zatvorite u tor, živjećete život primjeren onome za koga se torovi prave. Na primjer, ako vozite iz Italije, preko Slovenije i Hrvatske za BL, sve do Gradiške nećete imati nikakvih neugodnosti, niti zadržavanja. Kada, pak, dođete na granicu našeg geta, uživaćete u višesatnim kolonama i ovakvim scenama:
No, cijena samozatvaranja je, naravno, mnogo veća od običnih životnih neugodnosti tipa gubljenja vremena na granici. EU nije samo politički projekt, već i ekonomski: to je i dalje najbogatije mjesto na planeti, koje svojim članicama omogućava bezbrojne benefite. Samoisključujući sebe, Srbi se osuđuju da i dalje budu jedna od najsiromašnijih nacija Evrope. Iako nas naši lideri ubjeđuju kako se “ovdje odlično živi” i da smo mi “evropski tigar”, sumorna stvarnost je sledeća: Srbi imaju jednu od najnižih plata i najnižih kupovnih moći u Evropi. Uvijek je tako ako ste periferija. Od 67 opština RS, čak 35 je klasifikovano kao “siromašne”. Cijene hrane u Srbiji su 2024. dostigle 96% evropskog prosjeka, a plate su ostale na 53.6%. U Srpskoj je stanje još gore.
Društvene posljedice ove bijede jednako su zastrašujuće. Izdvajanja za kulturu, nauku i sport su mizerna i na nivou milostinje. BiH je ove godine izdvajala 1,3 evra po glavi stanovnika za kulturu, a Srbija 18€. Poređenja radi: Slovenija izdvaja 115€, a Hrvatska 109€. Logično je da to ostavlja duboke posljedice na mentalno zdravlje naroda. Na primjer: PIZA testiranje je pokazalo na kom je nivou naš podmladak u odnosu na evropski. Rezultati su bili tako poražavajući da su naše vlasti, u pokušaju da sakriju tu sramotu, zabranile daljnje učestvovanje u testiranju. Itd. Nema potrebe da nastavljamo sa ovim nabrajanjima – svima nam je jasno kako živimo, a de facto dokaz toga je egzodus Srba sa vijekovnih srpskih ognjišta, kojem svjedočimo zadnjih 20+ godina.
Antievropska kampanja
Unatoč katastrofalnim posljedicama isključivanja nacije iz Evrope, naše političke elite uporno vode opsežan projekt anti-EU integracija. I to rade veoma uspješno: Najnoviji izvještaj Evropske komisije o EU integracijama Srbije i BiH je katastrofa: očito je da ne radimo ama baš ništa u cilju evropskih integracija. Prema analizi EK, ovim tempom integracija Srbiji će trebati 40 godina da postane članica, a BiH čak 68 godina.
AntiEU borba naših političkih “elita” jasno se može prepoznati u više strategija sabotiranja procesa priključenja. Najočitija je ona koja se direktno sastoji od plasiranja antievropskih i antizapadnih narativa. I Srbija i RS su izložene višedecenijskom pojektu sluđivanja nacije PINK/Happy/Informer smećem, kojim je proizveden iracionalni antizapadni i antiEU stav. O tome najbolje govori stav mladih o EU i EU integracijama: 75% mladih Srba ne želi Srbiju i RS u EU, ali istovremeno 70% njih želi da emigrira u EU. Šizofrenija se inače definiše kao “rascjep ličnosti”.
Odlična nadopuna ove mračne strategije je mitologija BRIKS-a: boreći se protiv EU integracija, naši politički lideri nas ubjeđuju da nama nije ni mjesto u Evropi, već da svoju budućnost trebamo graditi u nekim dalekim azijsko-južnoameričkim savezima.
Do koje mjere je to budalaština jasno je svakome ko ima kartu. Na njoj, ako nije slijepac, može vidjeti da su Srbi dunavski centriran narod. A Dunav je kičma onog što se zove MittelEvropa – samo središte evropske ideje i evropske civilizacije.
Jednako je besmislena i fora “Srpski svijet”. Logika je sledeća: ko ih šiša – nećemo ni ulaziti – dovoljni smo sami sebi. Kada su 1993. god. pitali Radovana Karadžića – “Predsjedniče, svi su protiv nas – šta ćemo?” odgovorio je sljedeće: “Šta nas briga. Mi ćemo se kao Izrael ograditi bodljikavom žicom i živjeti sami.” Očito i naši sadašnji lideri imaju sličan ludački stav.
Najjadnija od svih antiEU strategija je stara srpska fora: krivi su drugi. Umjesto da uočimo vlastite greške i dozovemo se pameti, nama se prodaje magla tipa “mi hoćemo u EU, ali nas stalno sabotiraju kojekakve mračne svjetske sile”. “Dokaz” koji se nudi za tu laž je da recimo Ukrajina i Moldavija napreduju brže od Srba iako su po ovom narativu daleko iza nas. Stvarnost, međutim, kaže sljedeće: i Ukrajina i Moldavija su ispunile mnogo više uslova sa EU agende, iako su u znatno težem položaju od nas:
Krivica nacije
Dakle, kada pogledamo samo nekoliko osnovnih strategija koje naši politički lideri koriste da blokiraju kretnju nacije prema Evropi, jasno je o čemu se radi. No, naše političare lako možemo razumjeti: njihovi antievropski motivi su jasni – njima je ovako super. U EU, oni se ne bi mogli ponašati ovako kako se ponašaju, niti bi mogli uspostaviti ovakvu vrstu političkih sistema. Ne bi, recimo, bilo moguće imati ovako kontaminiran izborni proces i izbore koji su, blago rečeno, krajnje upitnog legitimiteta. U EU npr., kada se otkrije da je ministar plagirao doktorat, on automatski biva smjenjen. U Srbiji, međutim, Siniša Mali je i dalje ministar. U EU, kada neki ministar energetike u svom domenu izgubi višemilionske parnice, automatski daje ostavku, a često biva i procesuiran zbog štete koju je napravio i sumnje na korupciju. Našem Petru Đokiću, unatoč katastrofi koju je napravio u domenu energetike, ništa slično ne prijeti. Mi Srbi možda jesmo najsiromašnija nacija Evrope, ali smo u jednom lider: Srbija i BiH su druga i treća država Evrope po indeksu korupcije, a Svjetska banka je utvrdila da je nivo korupcije u Srbiji prešao nevjerovatnih 30%. To bi teško funkcionisalo u takvim razmjerama da smo u EU. Pogledajmo samo šta je evropska tužiteljka Laura Koveze nedavno napravila po Hrvatskoj: ministri u vladi, dekani fakulteta itd. su pohapšeni i procesuirani po njenom nalogu. Ko je lud da sebe izloži takvom djelovanju pravnog sistema kad može, poput pravih srednjevjekovnih kraljeva, vladati uredbama i diktatima, a za eventualne korupcije biti procesuiran od tužitelja koje sam biraš. Ko je lud da provodi reforme i gradi normalnu demokratsku pravnu državu kad može biti glavni baja.
Dakle, naši političari se sa stanovišta njihovog interesa ponašaju sasvim racionalno, boreći se protiv ulaska Srba u EU. Sun Tzu je jednom prilikom rekao: “Zao čovjek spreman je da spali svoju zemlju da bi vladao zgarištem.” Ono što začuđuje jeste da građani tolerišu takve nečasne politike. Mi smo i dalje spremni prije da napustimo svoju zemlju i emigriramo na bauštele EU, umjesto da Evropu napravimo u svojoj domovini. Šta reći?
Mi, naravno, možemo nastaviti sa suludim ponašanjem. Možemo i dalje guslati uz logorsku vatru o svjetskoj zavjeri protiv nebeskog naroda. A možemo i napokon, nakon 30 godina grešaka, promašaja i budalesanja svih vrsta, promućkati glavu prije upotrebe i poslušati pametnijeg od nas, koji nam na francuski prefinjen način pokušava reći da je možda vrijeme da se dozovemo pameti i prestanemo biti blese:
Iako nas naš političari ubjeđuju kako smo sve u pravu, ali nas ne ide, jer nas svi mrze i rade nam o glavi, stvarnost je upravo suprotna. Ne postoji nikakva svjetska zavjera Masona, Vatikana, Soroša, Zapada, Hobita, itd. protiv “Nebeskog naroda”. Nama su vrata Evrope širom otvorena. Ali osnovni preduslov je da mi sami hoćemo da budemo dio Evrope. A to, između ostalog, znači: hoćemo da imamo državu evropskog tipa – normalnu demokratsku pravnu državu. Ako, pak, želimo državu tipa nekih istočnjačkih despotija, onda nam i nije mjesto u Evropi. Sa cijenom koju takva odluka nosi sa sobom.
Aleksandar Savanović/BUKA
