Režimi Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u Republici Srpskoj koriste sofisticirane propagandne mehanizme kako bi očuvali vlast i oblikovali javno mnijenje. Kroz populizam, kontrolu medija, dezinformacije i manipulaciju nacionalnim i sigurnosnim temama, uspješno održavaju političku dominaciju, guše opoziciju i polarizuju društvo. Njihovo djelovanje u Bosni i Hercegovini i Srbiji izazvalo je duboke krize, podjele i proteste. Neke od metoda koje koriste vrlo su očite ali i efikasne. Najčešće djeluju kod slabije informisanog i manje educiranog dijela stanovništva.

Kult vođe i populizam

Vučić i Dodik grade imidž nezamjenjivih lidera. Vučić se predstavlja kao čovjek koji danonoćno radi za narod, dok Dodik koristi retoriku zaštitnika srpskog identiteta i prava Republike Srpske. Ovaj narativ jača percepciju da su oni jedini sposobni da brane interese svojih država. Bude i strah kod dijela naroda o tome kako će se njihov narod nositi sa izazovima bez “lidera”.

Vučić dominira medijima kroz stalne televizijske nastupe, gdje se predstavlja kao lider koji rješava sve probleme – od ekonomskih do zdravstvenih. Tokom 59 dana u 2025. godini, Vučić je imao 80 TV uključenja ili obraćanja. To dovoljno govori kako su lideri shvatili značaj režimskih medija koji peru mozgove gledateljima već decenijama. Istovremeno, svaku kritiku doživljava kao napad na stabilnost Srbije.

Dodikova strategija je agresivnija: njegova retorika uključuje stalne prijetnje secesijom i optužbe na račun Sarajeva i međunarodne zajednice. On pozicionira sebe kao jedinog branitelja Republike Srpske od “spoljne prijetnje”, čime homogenizuje biračko tijelo i sprječava bilo kakvu unutrašnju kritiku. Dodik se ne libi napadati i pozivati novinare koje optužuje da rade za neprijatelje. Ti neprijatelji koje koriste za manipulaciju naravno ne postoje, a najveći je nepriajtelj najčešće istina.

Medijska dominacija i spinovanje informacija

Mediji su ključni alat kontrole javnog mnijenja. U Srbiji, režim kontroliše sve televizije sa nacionalnom frekvencijom, uključujući RTS, Pink i Happy, dok tabloidi poput Informera i Srpskog telegrafa svakodnevno promovišu prorežimske narative i napadaju opoziciju. Narativi koje koriste su izvan svih pravila novinarske etike.

U Republici Srpskoj, RTRS i ATV funkcionišu kao propagandna oružja vlasti, dok opozicioni i nezavisni novinari često trpe pritiske i prijetnje. Kritike vlasti rijetko se pojavljuju u dominantnim medijima, dok su opozicioni akteri prikazani kao izdajnici i strani plaćenici. Na RTS-u online izdanju već godinama ne postoji trenutak kada se Milorad Dodik ne nalazi na naslovnoj stranici. Gotovo je nemoguće da uvijek postoji toliko važna vijest koja se tiče Dodika da bi bila istaknuta na stranici ali RTRS “marljivo” radi da ih uvijek pronađe.

Dezinformacije i kontrola narativa

Kreiranje lažnih vijesti i teorija zavjere je uobičajena praksa. Mediji pod kontrolom vlasti često plasiraju neprovjerene informacije o opoziciji, civilnom društvu i međunarodnim akterima, stvarajući atmosferu stalne ugroženosti.

U Srbiji su česte optužbe da opozicija sarađuje sa stranim službama kako bi destabilizovala državu. Na sličan način, Dodik plasira tvrdnje da zapadne sile i Sarajevo žele da ukinu Republiku Srpsku, čime održava osjećaj vanjske prijetnje i učvršćuje svoju političku poziciju. Treba znati da je i prije Milorada Dodika bilo onih koji su bili na vlasti, Republika Srpska je normalno funkcionirala. U brojnim problemima koje Dodik danas naziva “izdajom” je i sam učestvovao. Milorad Dodik na početku političkog djelovanja priznavao je genocid u Srebrenici, oštro kritikovao Ratka Mladića i Radovana Karadžića ali je u godinama na vlasti promijenio narativ kako bi njegova propaganda imala veći efekat i održala njega i njegovu stranku u političkom vrhu.

Politička manipulacija osjetljivim temama

Nacionalizam i strah kao političko oružje

Oba režima koriste nacionalističku retoriku kako bi mobilizovali birače i spriječili unutrašnju kritiku. Vučić balansira između proevropske retorike i proruskih stavova, dok Dodik otvoreno koristi separatističku retoriku kao političku strategiju.

U Srbiji, Kosovo je ključna tema oko koje se gradi narativ o vanjskoj ugroženosti. Svaki pokušaj dijaloga sa Prištinom mediji prikazuju kao Vučićevu briljantnu taktiku odbrane nacionalnih interesa. U posljednje vrijeme Aleksandar Vučić koji se suočio sa najmasovnijim protestima u modernoj historiji svoje zemlje lopticu prebacuje u Bosnu i Hercegovinu. Proteste povezuje sa krizom u BiH iako nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Protesti u Srbiji su znak nezadovoljstva građana zbog pogibije 15 ljudi u padu nadstrešnice u Novom Sadu. Kriza u BiH počela je nakon presude Suda BiH protiv Milroada Dodika.

Vučić je uključio sve svoje resurese za propagandu ideje povezanosti kriza, na srpskim medijima aktivno gostuju političari iz Republike Srpske.

U Republici Srpskoj, ključni narativ je ugroženost RS-a od strane Sarajeva i međunarodne zajednice. Dodik često prijeti otcjepljenjem kako bi skrenuo pažnju sa ekonomskih i korupcijskih problema. Ovaj put otišao je korak dalje sa spornim zakonima koje je usvojio NSRS i novim Ustavom Republike Srpske koji su klasični državni udar. Sud BiH je zbog toga za Dodikom i njegovim saradnicima raspisao potjernicu.

Vjerski autoritet i konzervativne vrijednosti

Režimi Vučića i Dodika blisko sarađuju sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), koja im pruža legitimitet kroz podršku tradicionalnim i konzervativnim vrijednostima. Vučić koristi SPC kao ključnog saveznika u pitanjima Kosova i unutrašnje politike, dok Dodik crkvu koristi kao podršku svom separatističkom narativu.

Efekti propagande

Polarizacija društva i erozija demokratije

Propaganda je dovela do dubokih podjela u društvu. Građani su podijeljeni u informativne mjehure gdje jedni slijepo vjeruju režimskim medijima, dok drugi odbacuju zvanične narative. Opozicija je delegitimizovana kroz konstantne napade, čime se guši politička konkurencija.

Slabljenje medijskih sloboda

Srbija i Republika Srpska bilježe pad na indeksima medijskih sloboda. Kritički novinari su često meta napada, a nezavisni mediji trpe ekonomske pritiske kako bi ih se ugušilo. Cenzura je prisutna, a autocenzura još izraženija zbog straha od odmazde.

Međunarodne posljedice

Autoritarne metode upravljanja i propagande negativno su uticale na međunarodni imidž Srbije i RS. Vučićeva balansirajuća politika prema Rusiji i EU izaziva sumnje na Zapadu, dok je Dodik pod sankcijama zbog destabilizacije BiH. Zapadne sile sve češće kritikuju stanje demokratije u obje zemlje.

Poređenje sa drugim propagandnim modelima

Ruski model manipulacije

Propaganda u Srbiji i RS prati obrazac ruskih medijskih manipulacija – stvaranje unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja, gušenje opozicije i širenje proruskih narativa kroz medije poput Sputnik Srbija i RT Balkan.

Sličnosti sa Mađarskom i Turskom

Vučićeva kontrola medija podsjeća na režim Viktora Orbána u Mađarskoj, gdje su nezavisni mediji skoro potpuno ugušeni. Slično, Erdogan u Turskoj koristi kombinaciju populizma, medijske kontrole i represije opozicije kako bi očuvao vlast.

Propagandne strategije režima u Srbiji i RS omogućile su Vučiću i Dodiku da učvrste svoju moć i ograniče demokratske procese. Kontrola medija, dezinformacije i nacionalistički narativi koriste se za gušenje kritike i manipulaciju javnošću. Ipak, otpor građana, nezavisnih medija i međunarodne zajednice pokazuje da propaganda nije svemoćna.  Naročito je to izraženo u slučaju Aleksandra Vučića koji se svim silama bori da ostane na vlasti. Stotine hiljada ljudi na ulicama snaga su koja daje nadu u povratak demokratskih vrijednosti. Iako Vučić koristi sve metode da umanji značaj demonstracija, kao i broj demonstranata na okupljanjima svima je jasno da u Srbiji postoji veliki broj nezadovoljnih i demokratski osvještenih ljudi.

Ni Milorad Dodik u svojim separatističkim potezima nije dobio podršku kakvu je očekivao. Okružen je samo svojim političkim saradnicima, koalicijskim partnerima i podanicima. Opozicija i veliki broj građana njegove poteze doživljava upravo onakvim kakvi jesu, kao borbu sa spas vlastite imovine i karijere. Nema tu nikakvog rodoljublja.

Zanimljivo je da je većina laži koje su propagandni sistemi režima plasirali u javnost raskrinkana, no postoji i ona narodna “sto puta ponovljena laž, postaje istina”. Čuvajte se.

N1