Vladika Maksim o čudu Svetog Vasilija i blažene majke Ane

Dana 13. maja 2026. godine, selo Mrkonjići u Hercegovini postalo je mjesto duboke duhovne radosti i historijskog sjećanja jer su se vjernici okupili na prvom zvaničnom liturgijskom obilježavanju Svete i Blažene Ane, majke Svetog Vasilija Jovanovića  . Veliki broj sveštenstva i hodočasnika učestvovao je u Božanskoj liturgiji i svečanoj proslavi održanoj u blizini svetiteljevog počivališta, u domovini samog Svetog Vasilija.

Prema regionalnim izvještajima, vjernici su pristigli iz mnogih dijelova Hercegovine i šire, svjesni da svjedoče historijskom trenutku u duhovnom životu Srpskog pravoslavnog naroda. Okupljanje u Mrkonjićima obilježila je svečana radost, molitva i tiho saznanje da je skrivena svetost skromne  majke sada javno otkrivena Crkvi.

Tokom proslave, vladika Maksim je razmišljao o duhovnom značenju tog dana:

„U ovim majskim danima, Hercegovina diše i miriše od kamena, cvijeća, vrijeska i planinskog bilja, zračeći radošću Vaskrsa. I u ovom dobu danas živimo i svjedočimo jednoj misteriji – misteriji majke, misteriji majke Svetog Vasilija, rođenog na ovom mjestu i ovom krajoliku, kroz koju nam se otkriva toliko toga bitnog za naše živote. Iznad svega, dok ova služba Blaženoj Ani – koju su sastavile ove sestre – svjedoči, stojimo pred čudom. Ali ne čudom koje zasjenjuje; već čudom koje sija iz ovog kraja, iz ovog hercegovačkog krša, iz ovog mjesta koje spolja izgleda tvrdo poput ove zemlje, ali duboko u sebi krije žive vode, vode koje daju život.“

Bila je osoba čija molitva nije dopirala toliko daleko koliko visoko gore, prema samom nebu. Na taj način je sebe, svoje biće, svoju porodicu i malog Stojana rođenog na ovom mjestu, ponudila Gospodu. Ona je taj rijedak cvijet koji niče iz kamena i raste cijelu vječnost.

Biskup je dalje naglasio da misterija svetosti, kako je otkrivena kroz život ove pobožne žene iz naroda, nadilazi obične ljudske pretpostavke da svetost pripada samo biskupima, starješinama, asketama ili poznatim duhovnim ličnostima.

„Prošlo je pet vijekova, a Gospod ipak šalje svoje poruke, a one stižu kada se mi sami probudimo da ih primimo. Tako se dogodilo i sa obilježavanjem Svete i Blažene Ane.“

Besjeda vladike Makisma:

Svetu arhijerejsku liturgiju služio je Njegovo Preosveštenstvo mitropolit Joanikije, nadbiskup cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski,  uz sasluženje  Njihovih Preosveštenstava mitropolita Dimitrija, nadbiskupa mostarsko-trebinjskog i mitropolita zahumsko-hercegovačkog i primorskog; mitropolita Metodija, nadbiskupa i mitropolita budimljansko-nikšićkog; episkopa  losanđeleskog i zapadnoameričkog Maksima; zajedno sa Njihovim Preosveštenstvima episkopom Irinejem, episkopom vašingtonsko-njujorškim i istočnoameričkim, i episkopom Pajsijem, episkopom dioklejskim.

Priča o grobu blažene Ane dugo je ostala živa u sjećanju lokalnog stanovništva. Kada je otkriveno grobno mjesto Ane, majke Svetog Vasilija – budućeg mitropolita i čudotvorca, javila se ideja da se na tom mjestu podigne dostojan spomenik. Čuvši to, Anđa Polić, ugledna žena iz Kalifornije i supruga Todora Policha iz Uskoplja, s dubokom odanošću i ljubavlju organizovala je prikupljanje i dostavu sredstava kako bi se spomenik mogao podići. Iako su se u nekim sjećanjima među dobrotvorima spominjali i članovi porodice Budinčić, oni bliski priči sjećali su se same Anđe kao glavne snage i inspiracije iza ovog dara, dajući u duhu porodične vjernosti i hercegovačke odanosti.

Njena velikodušnost se protezala daleko izvan ovog pojedinačnog čina. Prema svjedočenju mnogih ljudi iz Hercegovine, gotovo da nije bilo crkve između Mrkonjića i Ljubinja kojoj Anđa Polić nije dala pomoć ili donacije. Njeno ime ostalo je zapamćeno kao ime tihe, ali velike dobrotvorke čija se vjera nije izražavala samo riječima, već i trajnim djelima ljubavi prema Crkvi i njenom narodu.

Jedno posebno dirljivo sjećanje ostalo je sačuvano i kroz usmeno svjedočanstvo. Tokom godina  putovanja  kroz ovaj kraj, posebno putem koji prolazi kroz Mrkonjiće, Gojko Ilić bi se uvijek zaustavljao  sa svojom porodicom  na  grobu majke Ane.  Pripremio bi svijeću, upalio je za pokoj njene duše i uputio kratku molitvu. Postalo je gotovo nemoguće, prisjećali su se ljudi, proći kroz Mrkonjiće, a ne zaustaviti se na grobu majke Svetog Vasilija – kao da je samo mjesto tiho pozivalo hodočasnike na sjećanje i zahvalnost.

Ovogodišnja proslava stoga nije imala samo liturgijski značaj, već i ispunjenje dugo sačuvanog sjećanja koje njeguje vjerni narod Hercegovine. Skromno počivalište blažene Ane postepeno je postalo mjesto molitve, sjećanja i blagoslova — svjedočanstvo da svetost često počinje tiho, u skrivenoj žrtvi, majčinskoj vjeri i nezapaženoj ljubavi iz koje se rađaju sveci.

Episkopja Zapadnoamerička SPC