Babić je gostujući na RTRS, između ostalog, rekao da „kriminalizacija klevete štiti novinarstvo“.
– Nije tačno da se ovo odnosi samo na medije, ova krivična djela se mogu vršiti i u kafanama. Ako se vrše putem medija, putem sredstava javnog informisanja, onda se radi o težim oblicima krivičlnih dijela. Kada su u pitanju novinari on u pravilu, ako su njegove tvrdnje istinite, nema nikakve krivične odgovornosti – rekao je Babić.
Viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, Igor Popović komentarišući Babićevo gostovanje na RTRS iznio je niz primjedbi na njegove stavove.
– Kako sam shvatio, on je i pisao nacrt, te je, neizbježno, i subjektivan u svom nastupu, jer “brani” svoje i djelo kolega. Ipak, sa određenim stavovima onih koji brane nacrt, se ne slažem. Iznosim svoj stav – napisao je Popović na Tviteru.
https://twitter.com/didijerpopovic/status/1634454371617366018?s=20
Komentarišući Babićeve izjave o „kazni“ u građanskom pravu, Popović kaže da je to netačno i da vjeruje da je riječ o lapsusu. On dodaje da u građanskom pravu govorimo o naknadi štete, a to nije kazna.
– Stoga, sadašnji sistem teži da se kod žrtve uspostavi stanje kakvo je postojalo prije klevete. Dalje, kazuje se da su svi, pa i novinari zaštićeni, jer postoji opšta klauzula izuzetka (čl. 208d) – nema krivičnog djela ako….. lice dokaže istinitost izjave ili ako dokaže da je osnovano vjerovalo u istinitost. U ovom grmu leži zec, strašan zec. Ova odredba se ne može primijeniti na uvredu. Uvreda se, po pravilu, sastoji od vrijednosnih stavova koji se ne mogu dokazivati – napisao je Popović.
On kao primjer navodi tvrdnje da je neko “pravi pravcati žohar” ili “spodoba”, što nije moguće dokazati.
Stoga, kako dodaje Popović, za uvredu pomenuta klauzula izuzetka ne važi, već samo za klevetu.
On ističe da razlika između uvrede i klevete je bitna, ali često i fluidna, što ih čini teškim za regulisanje.
– Istina je da neke (ne sve!) evropske države imaju slična djela. No, ako neko ima loše rješenje, ne moramo ga prepisati. Dva loša, ubiše Miloša. Hrvatski zakon, npr. koristi termin “javnog interesa” za klauzulu isključenja krivičnog djela, a ne kriterijum istinitosti. Hrvatska je od 1997. godine mijenjala ove odredbe 5 puta, čini mi se. Ne govori li ovo dovoljno koliko je teško valjano regulisati sporna krivična djela – upitao je Popović.
On ističe da, ako se pozivamo na države koje su kriminalizovale uvredu i klevetu, onda je potrebno ukazati i da međunarodne organizacije i institucije koje se bave zaštitom slobode govora pozivaju sve države da dekriminalizaciju ova djela.
Popović kaže da osnov po kojem ćemo razlučiti da li je nešto krivično djelo ili nije treba da bude JAVNI INTERES, a ne istinitost navoda.
– Šta ćemo sa teritorijalnom primjenom KZ RS? Učinilac živi u FBiH ili je izjavu dao tokom boravka tamo? Želimo li, zaista, da krivični zakon koristimo u ovim slučajevima? – navodi Popović.
Pomenuto je, dodaje on, da treba razdvojiti tekst zakona od primjene. Ovo je, kako ističe Popović, zamka u koju pravnici često upadaju.
– Pravna norma na papiru ne znači mnogo. Tek primjenom, pravo dejstvuje i postaje vidljivo. Zato je izuzetno bitno predvidjeti kakav će efekat imati zakon. Primjena ovih krivičnih djela je teška i u drugim državama, a bila bi i kod nas. Nažalost, povjerenje u pravosuđe BiH je nisko, koliko znam ovo stoji u izveštajima o BiH pravosuđu – napominje Popović.
On ističe da se ne problematizuje visina kazni. Sadašnji okvir, dodaje Popović, teško da je usklađen sa praksom Evropskog suda. Kao primjer navodi da je taj sud smatrao iznos od 3.500 eura kojim je hrvatski sud osudio osobu za uvredu, previsokim.
– Dakle, 7.000 KM je previsoka kazna za Hrvatsku, čiji je standard viši nego kod nas. Profesor Babić kaže da onaj ko pronosi izjavu drugog lica, neće krivično odgovorati, već je odgovoran izvorni govornik. No, čl. 208b (kleveta) koristi termin “ko iznosi ili pronosi”. Ispada da ćemo, ipak, odgovarati i ako pronosimo tuđu izjavu, npr. putem share na FB – pojašnjava Popović.
On je na kraju pohvalio to što su njegovi profesori javno govorili sa pozicije svoje struke. Takvih diskusija nam, kaže Popović, treba.
– Ipak, pitanje ovih krivičnih djela krivična nije samo pitanje krivičnog prava, već isto jednako tako i ljudskih prava i slobode govora. Profesori krivičnog prava gledaju ova krivična djela sa aspekta svoje naučne oblasti. To nije osobina samo naših profesora, jer i krivičari iz Hrvatske i Srbije brane postojanje ovih krivičnih djela. Ne treba napadati profesore samo zato što zagovaraju uvođenje ovih djela, to je blesavo – zaključuje Popović.
(Srpskainfo)
